5. svibnja 1995., nakon poraza u operaciji “Bljesak”, Srpski agresor VRS započeo je operaciju “Plamen 95” (“Osveta”) sa ciljem zauzimanja preostalog slobodnog hrvatskog prostora Bosanske Posavine – Orašje. HVO je uspješno obranio Orašje i slomio Srpsku ofenzivu.
“Vojska Republike Srpske” je u proljeće 1995. planirala zauzeti Oraško područje, preostalo slobodno hrvatsko područje u Bosanskoj Posavini.
Nakon što je VRS 1992. zauzeo veći dio Posavine, HVO je uspio obraniti općinu Orašje i dijelove općine Bosanski Šamac.
Na spomenutom području obrambena crta bila je duga 20 km, a od Save na sjeveru pa do krajnje južne točke ni 15 km. Svako je naselje gotovo bilo na prvoj crti bojišnice, a jedina veza sa svijetom bio je splav na Savi kod Županje (Republika Hrvatska).
Na tom prostoru djelovala je HVO Operativna zona “Bosanska Posavina”, koja je u listopadu 1993. ustrojena u HVO Zborno područje Orašje.
Od kraja 1992. na bojišnici nije bilo većih sukoba, međutim, loša strateška situacija po vojsku Srba dovest će do novoga napada na Orašje.
Studenoga 1994. “Srpska vojska Krajine” i “Vojska Republike Srpske” pretrpjele su nekoliko ozbiljnih poraza od strane HV i HVO.
Operacije “Cincar”, “Zima 94”, “Bljesak”, na livanjsko-dinarskoj i zapadno-slavonskoj bojišnici pokazale su opadanje borbene moći Srpskih snaga.
Zbog toga je u cilju povratka borbenoga morala i odmazde za spomenute poraze VRS odlučio provesti operaciju pod nazivom “Plamen 95” (koju je hrvatska strana nazvala “Osveta”) kako bi zauzela Orašje, čime bi dovršila strateški zadatak iz 1992. godine, potpuno ovladavanje desnom obalom Save. Za tu je zadaću određen 1. krajiški korpus VRS kojim je zapovijedao general pukovnik Momir Talić.
Isti je za napad odredio taktičku grupu 5 (pod zapovjedništvom pukovnika Dragoslava Đurkića), koja je držala borbenu crtu prema snagama HVO Zbornom području Orašje s otprilike 8.000 vojnika raspoređenih u četiri udarne brigade.
Za pojačanje napadu je određeno 2.000 vojnika iz elitnih napadnih ustroja 1. krajiškog korpusa VRS, oklopništvo iz sastava 1. oklopne brigade i topništvo iz sastava korpusa. Cijelu je operaciju nadgledao i zapovjednik Vrhovnoga štaba VRS-a, general Ratko Mladić.
Na Srpskoj strani sudjelovali su: 1. laka brigada Čelinac, 11. brigada Dubica, 2. Krajiška brigada, 2. Posavska brigada, uz pomoć dijelova 1. bataljuna vojne policije, 1. oklopne brigade, 43. motorizirane brigade, 1. lake brigade Bijeljina, 1. mješovitog topničkog puka.
Na Hrvatskoj strani, zapovjednik Zbornog područja HVO Orašje, brigadir Đuro Matuzović, imao je na raspolaganju 4. gardijsku brigadu HVO “Sinovi Posavine“ i tri HVO pukovnije 106., 201. i 202. čija je ukupna brojnost bila oko 6.000 vojnika, te topništvo HV iz Hrvatske.
Zbog izuzetne plitkosti oraške enklave (ni 15 km po dubini), HVO je pripremio isturenu obranu, temeljenu na dobro pripremljenim bunkerima i rovovima jer bi proboj VRS-a na bilo kojoj točki obrane mogao značiti i pad cijele enklave.
Moral HVO snaga bio je na visokoj razini jer su branitelji većinom živjeli na tom području ili su bili iz ostalih dijelova Bosanske Posavine koji su pali 1992. Jedini veći problem za branitelje predstavljalo je uvođenje civilnoga života koje je u 1995. već bio intenzivno.
Ponajbolji su pripadnici HVO-a po zaslugama dobivali poslove u civilnom sektoru (policija, carina, općinske vlasti itd.) zbog čega je došlo do nagloga slabljenja crta obrane.
Međutim, srpski napad nije bio najbolje koordiniran tako da nije krenuo punom snagom što je braniteljima dalo dovoljno vremena da ponovno organiziraju kvalitetnu obranu.
Sjeverno od rijeke Save topništvo i raketni bacači Hrvatske vojske osiguravali su vatrenu potporu HVO-u.
Operacija VRS-a započela je 5. svibnja sa snažnom topničkom vatrom kao pripremom za napad. Na Orašje su ispaljene rakete tipa Luna i Volkov.
Nakon toga je uslijedio početni pješački napad na Oštru Luku (središnji dio bojišnice) koji je brzo odbijen te je 1. krajiški korpus zbog toga mirovao pet dana.
10. svibnja 1995. čitava salva raketa „zemlja-zemlja“ (LUNA-M) prema položajima HVO-a označila je ponovni početak napada, koji je bio koncentriran u trima smjerovima, s time da je glavni napad usmjeren na putove prema Orašju i selu Vidovice.
Srpski je napad ostvario pomak na položaju kod sela Grebnice, na zapadnom dijelu bojišnice, ali je obrana HVO-a izdržala i otjerala napadače natrag na početne položaje.
10. svibanj 1995. označio je početak intenzivnih napada. Od toga dana, svako jutro kroz sljedećih mjesec dana, u pet sati kretao je tenkovsko-pješačko-topnički napad koji je redovito do podneva završavao teškim gubitcima po napadače.
Nakon toga bi do kasno u noć krenulo granatiranje iz svega topništva po naseljenim mjestima i samom gradu Orašju. U napadu na Orašje srpske su snage prvi put u ratu koristile rakete namijenjene čišćenju minskih polja tzv. štuke.
Riječ je o eksplozivnoj napravi koja se sastoji od trocijevnih članaka punjenih eksplozivom koji se mogu spajati u 98 metara dugačak komplet. Svaki metar članka napunjen je s osam kilograma eksploziva, a cijelu konstrukciju pokreću raketni motori.
Lansira se s udaljenosti od 350 metara od minskih polja, a udarni val prilikom detonacije aktivira protutenkovske i protu-pješačke mine i otvara šest metara širok prolaz u minskom polju. Međutim, ovo oružje nije imalo veći učinak. Razlog je u neaktiviranju jednoga dijela raketa, a kada je minsko polje i očišćeno iza prolaza srpske tenkove zaustavljale su protuoklopne jedinice HVO-a opremljene ručnim protuoklopnim sustavima, bestrzajnim topovima i bitnicama topova T-12.
Ratko Mladić je neprestano u borbu ubacivao svježe snage i mijenjao težište udara izmjenjujući glavne pravce napada na zapadnom, srednjem i istočnom dijelu bojišnice.
15. svibnja 1995. Napad oklopništvom probio je obrambenu crtu, pala su tri ključna rova na tomu potezu i put za selo Vidovice bio je otvoren, nakon čega je počelo nadirati pješaštvo.
Postrojbe HVO-a, 4. gardijska brigada HVO “Sinovi Posavine” i 106. brigada HVO Orašje / tada već 106. domobranska pukovnija HVO, hitno su smjestile svoje topništvo na tu stranu bojišnice i uzvratile paljbu, višecijevnim raketnim bacačima gađali su neprijatelja koji je bio udaljen svega 200 metara, što nikako nije uobičajeno, ali je dalo rezultata jer je napad odbijen.
Moral pripadnika HVO-a izuzetno je porastao nakon ovoga uspjeha, a srpske su se snage povukle i njihovi napadi poslije spomenutoga 15. svibnja više nisu bili toliko intenzivni.
Nakon neuspješnih napada, 10. lipnja 1995. VRS je odustao i operacija “Plamen 95” je prekinuta.
“HVO je bez kopnenoga angažmana Hrvatske vojske uspio odlučno poraziti mnogo snažnije Srpske snage te slomiti ofenzivu”.
Ovaj poraz jedan je u nizu simptomatičnih pokazatelja koji su pokazivali opadanje kapaciteta “Vojske Republike Srpske” nakon triju godina ratovanja.
Ofenzivna doktrina usmjerena na korištenje oklopništva i frontalnih pješačkih juriša uz snažnu vatrenu podršku nije davala ishode kao 1992. godine jer je s druge strane stajala dobro organizirana, utvrđena obrana uz prilično dobru topničku potporu.
Operacije VRS-a protiv hrvatskih snaga ovoga tipa 1994. i 1995. godine većinom su ostajale neuspješne.
Područje Orašja u potpunosti je obranjeno te je nastavilo s obnovom mirnodopskoga načina življenja uz aktivnu obranu HVO-a.
N.H.