3. svibnja 1992., pripadnici HVO-a i HOS-a iz Viteza pod zapovijedanjem pukovnika Filipa Filipovića, te Marija Čerkeza zapovjednika HVO-a Vitez i Darka Kraljevića zapovjednika HOS-a Vitez, zauzeli su veliko skladište naoružanja JNA u Slimenima, u općini Travnik.
U žestokom višesatnom oružanom okršaju poginuli su Ilija Petrović i Josip Kurevija, a devetorica pripadnika HVO-a i HOS-a su ranjeni. U spomen na prve žrtve Viteza, danas u središtu Viteza dvije ulice nose ime Josipa Kurevije i Ilije Petrović.
Ova akcija ima i povijesni karakter jer je to bio i prvi oružani sukob malobrojnih i slabo naoružanih hrvatskih branitelja s moćnim srpskim paravojnim snagama i pripadnicima JNA.
Ovo je bilo i prvo borbeno djelovanje za HOS “Vitezovi” Vitez, kasnije PPN “Vitezovi”.
Već ranije, 26. travnja 1992. hrvatski branitelji pod vodstvom političkog vrha Hrvata Daria Kordića opkolili su vojarnu u Busovači i nakon cjelodnevnih pregovora vojarna je došla u ruke Hrvata Busovače, a pripadnici JNA su napustili vojarnu i otputovali u Sarajevo.
No, samo sat-dva kasnije, u znak odmazde, zrakoplov JNA bombardirao je Busovaču, počinivši veliku materijalnu štetu, a poginulo je i troje građana, a više osoba ranjeno.
Ovaj sukob pripadnika HVO-a i HOS-a Viteza s postrojbama JNA i srpskim paravojnim snagama, kojemu je prethodilo bombardiranje Busovače (26. travnja 1992. godine) što je bila krvava odmazda za vojarnu “Draga” koju su pod snažnim i upornim pritiskom civilnih i vojnih struktura vlasti na čelu s Dariom Kordićem, morali predati vlastima Busovače, su i definitivno bili najava ratnih strahota koje su slijedile na ovom području. Ne smije se zaboraviti da su vojarnu u Busovači i skladište naoružanja u Slimenima zauzele hrvatski branitelji bez pomoći pripadnika zelenih beretki i patriotske lige, u to vrijeme i dalje tzv. “Armija RBiH” nije postojala, a s njima su ipak podijelili bogati vojni plijen.
Bitno je i naglasiti da Muslimani-bošnjaci i njihovo političko i vojno vodstvo, unatoč tome što nisu sudjelovali u borbama za vojarne, traže podjelu oružja po svojim kriterijima. Svoje zahtjeve su pokušavali ostvariti nasilnim oružanim putem.
Također, lipnja 1992. HVO je bez pomoći tzv. “Armije RBiH” u susjednom Novom Travniku oslobodio tvornicu oružja Bratstvo. Tad je došlo do sukoba između HVO-a i tzv. “Armije RBiH” jer su Muslimansko-bošnjački vojnici smatrali da im dio oružja pripada.
“To je jedna od uvertira u Muslimansko/bošnjačko-hrvatski sukob na prostoru Središnje Bosne. Ne treba također zaboraviti da se, u nekim mjestima u BiH (Zenica, Travnik…) dolazak jedinica JNA iz Slovenije pozdravljao s pjesmom, cvijećem i suzama radosnicama”.
Hrvati se na to nisu puno obazirali, znali su što im je činiti, sustav (HVO operativna zona Središnja Bosna / ZP Vitez) je funkcionirao, zauzeli su skladište u Travniku, vojarnu i skladište u Busovači, te vojarnu u Kiseljaku. Kako se rat pogoršavao, na sreću, sustav je funkcionirao sve bolje, postrojbe HVO-a su bivale sve brojnije, organiziranije, naoružanije, a sastavljene, što treba posebno naglasiti, još uvijek samo od dragovoljaca.
N.H.