Ne zaboravimo da su Hrvati morali nositi bijele trake za raspoznavanje i tako bivaju obilježeni a za njih je uveden policijski sat…To malo mjesto proživjelo je velika stradanja,…Najmlađa žrtva krvavog srbočetničkog pohoda i razlarenih srpskih hordi imala je samo šest mjeseci a najstarija 104 godine. Mirnom reintegracijom oni koji su se uspjeli spasiti vraćaju se u Tovarnik. Za ove stravične srpske zločine nad Hrvatima Tovarnika nitko nije odgovarao…
U Tovarniku je u srijedu održan komemorativni skup “Dan kada je Tovarnik plakao” kojim je obilježena 26. godišnjica od dana masovnog pokopa mještana Tovarnika stradalih u velikosrpskoj agresiji 1991 godine.
U srpskoj agresiji na Tovarnik 1991. ubijeno je 75 branitelja i civila od kojih je 48 pronađeno u masovnoj grobnici u blizini mjesnog groblja, a ostale žrtve ekshumirane su iz pojedinačnih grobova. Sve ekshumirane žrtve zajednički su ispraćene na posljednje počivalište na groblju u Tovarniku 31. siječnja 1998. godine i taj je dan ostao upamćen kao “Dan kada je Tovarnik plakao”.
![](https://domoljubni.hr/wp-content/uploads/2024/02/Tovarnik-arhiva.webp?x24307)
Na Dan kada je Tovarnik plakao obilježava se spomen kada su 1998. godine na groblju u Tovarniku pokopani posmrtni ostaci 48 Tovarničana, ekshumiranih iz masovne grobnice nakon velikosrpske agresije i okupacije 1991. godine.
Toga dana pokopani su i posmrtni ostaci dugogodišnjega tovarničkog župnika, vlč. Ivana Burika, jedinog svećenika ubijenog u Domovinskome ratu koji je podijelio sudbinu svojih župljana.
Prvi Tovarničanin koji je položio život u Domovinskom ratu bio je Marinko Petrušić – Pele, a njegov život i tragičan kraj, isprepleteni su sa sudbinom vlč. Ivana Burika.
Nakon što su dvojica pripadnika MUP-a iz PU Osijek s 1. na 2. svibnja 1991. zarobljeni od strane srpskih pobunjenika iz Borova Sela, 2. svibnja oko podne pripadnici Specijalne policije PU Vinkovci krenuli su osloboditi kolege. Njih su u Borovu Selu u zasjedi dočekali mnogobrojni naoružani lokalni Srbi i pripadnici srpskih paravojnih formacija iz Srbije, piše Direktno.hr.
Toga dana ranjena su dvadeset i dva pripadnika Posebne jedinice policije iz Vinkovaca, a dvanaest ih je mučki ubijeno. Jedan od njih bio je i Marinko Petrušić – Pele.
Kobnoga 2. svibnja 1991., Marinkova majka Lucija i sestra Gordana, čule su na vijestima za pokolj u Borovu Selu, ali nisu ni u jednome trenutku pomislile kako je i njihov Marinko tamo, posebno ne među poginulim policajcima. Bile su uvjerene da se nalazi na sigurnom i da je na službi u Vinkovcima. Sutradan, 3. svibnja, rano ujutro oko 5 sati, probudio ih je stric kod kojega su spavale, kako bi im priopćio strašnu vijest.
Sestra Gordana ispričat će kroz suze: “Teško je prisjećati se te strave. Moj brat je ležao u sanduku, u sobi, a kapa mu je bila navučena neobično, duboko na čelo. Tada nisam znala zašto, rekli su mi da to tako mora biti, da ne spadne. Poslije su mi još rekli da su putem kojem su donosili tijelo moga brata, moje prijateljice posipale cvijeće, ali ja se samo sjećam košmara koji je nastao kada je u jednom trenutku netko povikao kako dolaze četnici, a u drugom, svi su se ljudi razbježali iz dvorišta. Ne mogu opisati taj užas, odjednom nigdje nikoga. Marinkovo mrtvo tijelo ostalo je samo u sobi jer smo majka, brat, snaha, snahin brat i ja istrčali kako bi vidjeli kakva je to vani galama i strka i ostali u šoku u pustom dvorištu. Poslije se saznalo kako je to bila dezinformacija, nismo znali tko ju je pronio, a ja se sa samog ukopa ne sjećam gotovo ničega. Kao da sam samo kroz san čula glas našeg velečasnog Burika kojega su nekoliko mjeseci kasnije također ubili četnici, kako brata naziva Petrinko, nadimkom kojim ga je samo on zvao”.
Govor vlč. Ivana Burika na ukopu Marinka Petrušića u Tovarniku, 4. svibnja 1991. godine:
“Prije 26 godina, dok je crkvom odjekivalo radosni ‘aleluja’, ugledao je Marinko svjetlo ovog svijeta 29. travnja. Dva dana kasnije, točnije 1. svibnja, njegovi su ga donijeli na krštenje, dakle na početku Marijina mjeseca. I kad sam ih pitao kakvo ste odabrali ime djetetu, rekli su mi: Marinko. Divno, nek bude Marin, a ja sam mu dodao Petar. Marin Petar, čvrst i postojan. To ime sam preobrazio u jedno, u Petrinko. Tako sam te zvao od malena. I izgovarajući prije svih obreda “Marinko Petre, ja te obilježavam znakom križa da budeš radost našoj župskoj zajednici i šire, našem narodu”, a obratio sam se i Tvojim najbližima: “vi ćete ga označiti istim znakom Krista Spasitelja i to nek vam bude upozorenje da ste prihvatili obvezu da ga odgojite, da raste u milosti Božjoj da se očuva od zaraze grijeha”.
A čim je prvi puta došao na vjeronauk zajedno sa svojim vršnjacima rekao sam: “Petrinko, ovdje ćemo sada učiti zašto živimo, ovdje ćemo sada učiti najveće zapovjedi Božje“, i neposredno pred krizmu, nije to tako davno bilo, učili smo da treba u životu ostvariti prve najveće dvije Božje zapovijedi: “Ljubi gospodina Boga, a bližnjega svoga kao samog sebe”.
I neki dan kad smo razgovarali pred kapijom upravo sam Ti to, Petrinko, rekao. Nije hrabrost u mržnji i srdžbi, nego u svjesnom prihvaćanju rizika, nije hrabrost ni korist ni svome narodu ni bilo kojem drugom narodu mržnja i srdžba, nego ljubav. Rodio si se u jeku uskrsnog ‘Aleluja’, kršten u Marijinom mjesecu, a dao sam Ti ime Petar-Stijena, da budeš postojan, pošten, jednostavan, skroman i iskren. I da ne ponavljam otrcanu frazu kakvim se raspoloženjem opraštam od tebe.
Nit tvoga života pretrgnuta je nasilno samo dan iza godišnjice tvoga krštenja. I nama se svima čini kako je to prerano i kako je ugasnuo jedan mladi život koji je obećavao bogate plodove, koji je obećavao dobro, koji je sanjao o sreći i radosti svojoj i svakog drugog čovjeka bilo kojeg imena i bilo koje boje ili rase.
Neumitna smrt prekinula je tvoje sanje, tvoje želje, tvoja htijenja. Nama se svima čini kako je to nepravda, kako je to užasno. Pa, o tome ne želim raspravljati, nego samo želim istaknuti ovdje, dok se opraštamo od tebe, opraštamo se i od tvojih kolega koji su također kratko živjeli i prinijeli svoju krv da bi kao nevini jaganjci Krista Jaganjca dali kao žrtvu pomirnicu.
Ako je tako, onda, Petrinko, nisi uzalud živio i ovo malo godina, kao ni tvoji kolege. Ako će vaša žrtva biti osnovica za miran, skladan, lijep život ljubavi i prijateljstva, nisi uzalud ovako kratko živio, nisi uzalud ni umro! A ja se nadam, i ono što sam Ti neki dan ponovio da si nosio u srcu (plače…) kao i ono od malena što sam te učio da budeš vjeran svomu Bogu u kojem god zvanju živio i služio, da budeš vjeran Kristovim načelima i da će Ti on sigurno, ako ustraješ, reći i tebe pozvati zajedno s tvojim kolegama: “Dođite, blagoslovljeni Oca mojega. Dođi, Petrinko i Ti s božanskim Jaganjcem, uđi u vječno uskrsnuće. Amen.”
A sada se oprostimo od našeg Marinka, moga Petrinka, uskrsnom pjesmom koja rječitije od svih naših riječi govori o smislu života. “Isus usta slavni, – A nesta mrak tamni, – Teška žalost minu – Dan veselja sinu. – Aleluja! Aleluja! Aleluja! Ale, Ale, Aleluja”.Neka mu bude laka ova naša zemlja!
Priča o braniteljima Vukovara, herojima, mnogo je, previše ih je život ostavilo u obrani Hrvatske. I nikad ih ne smijemo zaboraviti.
Jedini katolički svećenik ubijen u Domovinskom ratu
Nepunih pet mjeseci kasnije, dana 22. rujna 1991. godine okupiran je i Tovarnik, nakon čega su JNA i četnici krenuli u protjerivanje i pokolj preostalog hrvatskog stanovništva koje je ondje živjelo.
Dana 8. listopada ’91. vlč. Ivan Burik mučki je ubijen u podrumu župnog ureda u Tovarniku. Strijeljali su ga pripadnici četničke postrojbe ‘Dušan Silni’. Prvi metak je ispalio četnik Kosta Gvozdenov iz Vršca koji se kasnije hvalio po Lovasu kako je “ubio ustaškoga popa”, a Burikovu kapu, svećenički biret, danima nije skidao s glave. Ivan Burik jedini je katolički svećenik ubijen u Domovinskom ratu.
Riječ je o spomenu na 31. siječnja 1998. godine kada su na mjesnom groblju pokopani posmrtni ostaci 48 mještana ekshumirani iz masovne grobnice. Tovarnik je prije 26 godina dao veliku žrtvu u stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske.
Imena njih 72 na spomen obilježju trajno podsjećaju na žrtvu koju su podnijeli…
”Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni župnik vlč. Ivan Burik, koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina proveo u Tovarniku. Dio mještana odveden je u logore u Srbiju, najviše u Begejce i Sremsku Mitrovicu”.
Naime, svi Hrvati su nakon okupacije Tovarnika morali nositi bijele trake oko ruke i imati bijele plahte na kući, dok je policijski sat vrijedio samo za Hrvate.
Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru 23. travnja 2012. godine objavilo je prvostupanjsku nepravomoćnu presudu, kojom su za smrt 75 osoba u Tovarniku počinitelji ratnog zločina osuđeni ukupno na sramotnih 41 godinu zatvora: na trojicu okrivljenika primijenjen je Zakon o općem oprostu, četvoricu su okrivljenika oslobodili optužbe zbog nedostatka dokaza, a sedmoricu zločinaca su osudili na neprimjereno blage kazne.
Sramotno je da optužnica nije obuhvatila najodgovornije zapovjednike tzv. JNA i milicije tzv. SAO Krajine, prije svih tadašnjeg pukovnika Dušana Lončara, komandanta 2. Proleterske gardijske mehanizirane brigade JNA, Borislava Bogunovića, ministra unutarnjih poslova u Vladi tzv. SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, Ljubomira Jorgića, zapovjednika logora u Tovarniku i njegovog zamjenika Savu Ivanovića, komandira tzv. milicije SAO, Željka Krnjaića, dr. Vojislava Stanimirovića, njegovu suprugu dr. Ljeposavu Stanimirović i niz drugih koji su činili i prikrivali ratni zločin”, navodi Antun Ivanković.
31 01 1998 pokopane su žrtve pobijene u agresiji Jna i srbočetnika koja počinje 22.rujna 1991 nad Hrvatima tog malog mjesta. Ne zaboravimo da su Hrvati morali nositi bijele trake za raspoznavanje i tako bivaju obilježeni a za njih je uveden policijski sat
To malo mjesto proživjelo je velika stradanja,
Najmlađa žrtva krvavog srbočetničkog pohoda i razularenih srpskih hordi imala je samo šest mjeseci a najstarija 104 godine. Mirnom reintegracijom oni koji su se uspjeli spasiti vraćaju se u Tovarnik. Za ove stravične srpske zločine nad Hrvatima Tovarnika nitko nije odgovarao.
Pjesma je posvećena mučki ubijenom svećeniku vlč. Ivanu Buriku, župniku Župe sv. Mateja u Tovarniku. Vlč. Burik ubijen je 1991. godine u velikosrpskoj agresiji na Tovarnik. Velečasni Ivan Burik imao je hrabrosti suočiti se s onim što se događa, ostati u Tovarniku i pokazati svoju slobodu od ne navezanosti na sebe, slobodu darivanja drugim, živjeti za druge do posljednjeg trenutka svojega života. U toj svojoj slobodi dao je i svoj život, pokazujući ljubav prema svojim vjernicima i župi u kojoj je godinama velikodušno i nesebično služio. Ivan Burik bio je moralna snaga i potpora tolikim u župi koji su tih dana stradavali, koji su zajedno s njim bili mučki ubijeni.
Uredio/T.H.
JEDINI SVEĆENIK UBIJEN U DOMOVINSKOM RATU: Velečasnog Ivana Burika ubio je Kosta Gvozdenov iz Srbije