VLAŠTICA 22.10.1992
U vremenu u kojem, nažalost, živimo, gotovo da je sramota reći: Ja sam bio dragovoljac! Gotovo da se ne usudimo više ni sijetiti što je ovaj naš narod propatio i kako je bilo malo onih koji su se u samom početku usudili braniti ga …… odmah po završetku akcije Golubov kamen počela je priprema za akciju Vlaštica ..pokušaću svojim riječima opisati samu akciju…jutro 05.00 22.10.1992…
vani iz olovnog neba oblaci sipaju jesenju kišu te ispiru ustaljenu prašinu koja se nagomilala otkako nije bilo većih borbenih događaja. Počela je padati prije otprilike nekoliko sati i nikako se ne smiruje , kao da ometa akciju koja je tako brižno planirana i samo čeka da se izglade osobni nesporazumi na liniji Čigra – šudarić, ili Šiljo i zapovijed koja je odabrala ljude za novu akciju.
…rode , nije mi drago – gurkao je čigra cara uz treptaj slabog svijetla svijeće..nema ga nigdi, a bio je tu sinoć prije nego što smo išli spavat.
Šta to rode- zabuljio se u mrak prema njemu car..šudarića rode!! .nema nigdje moga šudarića.. nešto dalje Šiljo je bio smrtno ozbiljan, kao da su mu sve lađe potonule…ja idem gore pa da sad dođe sam general ..ako me vi nećete povesti ja onda idem sam ,uozbijio je svoje brkove a kroz tamu su mu sijevale smeđe oči..Apač samo gleda Šilju ja sam odluku donio… nas dvadeset je spremno i promjene nema…rode ponovno je potražila Čigrina ruka Cara u mraku- nije mi drago ići bez šudarića – ma šta ima veze odmahnuo je ovaj rukom kroz vlažni zrak- Neš ti samo će biti lakše onim gori..znam ja to rode samo mi nije drago..ma nema ti to nikakve veze pokušao ga je utješiti car…Glavota je cijelo vrijeme šutio naslonjen na Znaora biće je vatao sve te razgovore i nesparuzume..nestali su kao da ih nije bilo ..dosadne kapi kiše iznad Oraha još su pomalo sipile akcija je krenula…365 brdašaca ima Vlaštica i baš mi to moramo osvojiti…baš mi – ponavljao je Dubo uživajući u vlastitom glasu..kažu da se sa nje vide Konavle ka na dlanu..i Lapad Dubrovnik Trebinje…priča je zatim zamijenjena hodom., neujednačen ali odlučan…krenulo se polako , ali bez staze ili bilo kakve oputine ..noge su se stale opterećivati brzim reakcijama mozga koji je znao da su prepreke neugodne i kad su suhe a kamoli ovako isprane kišom …već satima gazimo negostoljubivi hercegovački prostor kao da se kreću u neku oazu novog života sve tako punih već sedam sati…zastajemo idemo dalje u dvije skupine gledam Čigru na čelu vuče naprijed lijevu grupu i strelovito se uznosi prema negostoljubiv om nagibu brda..Apač desno i baš dok je smišljao o maloj uzvisini čudnog naziva Buhovac, odjednom pijuk zrna prisili bojovnike da traže zaklona za svoja tijela ..nebo je u tren postalo svijetlo tolika silina svijetlosti, livo od tebe Glavota je bunker …kao da je nešto govorilo iako smo znali to je zadatak druge bojne dobro je ,bar znamo da smo sigurni nisu iza nas idemo dalje pred nama Mrkasin brdo nije baš blizu umor čini svoje treba malo stati ….u jednom trenutku čujem glas svog Tome iz druge grupe znao sam nije dobro….Čigra Care, nije dobro Milan i Mirko u tim riječima tuga …već sam javio prija jutra ne mogu doći za izvlačenje govori Apač…penjemo se na liticu kamena skupljajući suvarke drveta palimo vatru ne da bi se ugrijali nego neprijatelju reći tu sam evo vidiš me …strašno je bilo topovske i oklopnih vozila granate nisu nam mogli ništa samo minobacačke moli gospu od Anđela…dočekašmo jutro i glas Šilje eto me gori j….ti majku čedo…momci krenuše u izvlačenje, neznam jeli mi niz lice klize suze ili kiša ..već umorni i iscrpljeni izvlačenje postaje sve napornije i noge i ruke više ne slušaju , odjednom ispred nas četvero iz prve bojne, Neno Blažević, Stojko Jurišić, Milenko Brković i Ivan Goreta Prika ostavljaju svog poginulog prijatelja i priskaču u pomoć spašavanja Mirka i Milana.,.. a ostali dalje sa dozom opreza ka konačnom cilju …Slovenac zastade gleda kao da govori to je to ali ne sve do jedne potpuno iste
…Ilija kažem to je ovo brdo jebem ga kad će Vlaštica više opet odmor …Mrkasin brdo iznad glave čujemo se zovemo jedni druge izlazi čedo viče Šiljo manje od desetak metara jedan do drugoga…dolazi noć led ulazi u kosti …miso će kad ja dođem u Bašku vodu ima tri dana da se ne trijezim… Slovenac ga pogleda, tuga u očima samo šuti živa ti ..Bujan šta ti misliš kako ono čedo reče da se zove Ilija brdo bili ga onako pokosi mora da je gradina je u Podbablju biseru svijetli ….noć je već pomalo ustuknula ispred prvih pokušaja rađanja dana , nešto se je gore zbivalo u smislu buđenja Rebić se javi nema Slovenca potom nastaje muk … ponovno je zasulo iz svih oružja trese se zemlja komadići kamenja lete na sve strane odlamaju se poput tvrdog sira kojeg se je dohvatio iskusan miš…kud si nabio svoju njušku javlja se Rebić nijemli sve jedno oćeš izgubiti svoju ovako ili onak…o Apač se javlja nepucaj čekaj znak ..Apaču pusti čovika neka se skloni i prasnuo u smijeh…muk tišina moj Jovane ove Imotske ustaše su prava napast neće da uzmaknu gledam Šilju u ruku stavio kinder jaje i smiješi se… kao da reći dosta je prolomilo se zrakom i opet tišina nasta ulazi Apač u bunker gotovo je i gleda prema Šilji kao da mu govori ustaj Sokole domovine Hrvatske ..Ujo laka ti Hrvatska zemlja volim te moli se za Hrvatsku suze mu samo naviru na oči…Bože! Bože! Vidiš li ?….ponovno se stišalo kao da one razularene eksplozije nisu ni dogodile sve je opet postalo mirno i nesnošljivo dosadno ..ovo je treća štemalica 12.7 na Vlaštici javja se ludo dijete…kakvi se samo neobjašnjivi preokretu događaju i Trebinje potpuno pusto u daljini…još jednu noć dočekašmo prvi put mirnu i tihu nije više ni hladno samo oko srca steže opet se ne može utonuti u san…jutro ponovno svani a priljatelja nema treba se spustiti prema samom gradu…nekih dva tri sata i prvi osijećaj nešto se čuje u dajini…čujemo neko se smije po glasu i priči Hercegovci i onaj čudni naglasak to je naš Slovenac…tako je veseo ka da je sve normalno a tri ga dana nema …priča on kako je ostao bez upaljača… naiđu ona dva ja ih pitam imaju li vatre…iii…šta i care ostavili upaljač za uspomenu…a oni otišli svojim putem kući….znaš li išta kako su Milan i Mirko …rekli su mi da je Milanu srce prestalo kucati pred samom bolnicom puno je 26 sati prošlo od ranjavanja Bogu hvala ostao je živ bit će on dobro…Mirko mali care …teško priljatelju teško govore da će ga prebaciti za Split…doli skroz na niže siječaš se onog položaja buha tako nešto..iii…sreo sam Ivana Goretu Priku njegovu ekipu kažu Beljo i Livaja …Livaja govoriš..da oni iz Sinja i Beljo iz Rame..
Kuki nijemo promatra kao da želi reći nešto… ostade njem tuga u očima…šta ovaj dida radi ovdje …kaže da traži ovce..iii.. kaže da na Šiljinoj dolini čuva cijeli život jeli to ti mene j…u zdrav mozak…od kud si tu iz sela Klikovići sinko …disu ti dica žena otišli sinko puca se pet dana …znači dida sve uteklo u Trebinje… ima li još iko u selu ..troje nas sinko samo starih ..koje je ono selo desno Bobovište … znao sam da su u selo Bobovište ušla četri pripadnika 4 bojne i to pok. Davor Jović ,Nediljko Tolj Penzija , Miro Moro Mrki i Pero Bradarić Pop… ali ja se pomalo pravim zbunjen,..ima li ikoga ,ima sinko čeljad se sakrila u kuće.. laže sigurno tu mi nešto smrdi ..pogledaj vidiš gori na vrhu ima nekoga pitaj ga dije vojska doli u selu gola glavica ….vraćamo se natrag ..treba provjeriti pa se vratimo idemo cestom ….tišina teška u daljini se čuju detonacije jako daleko …zastaje pokazuje nešto mine …zato nisu ni izašli iz sela zaključujemo dvije potezne skidamo tenkovske zaobilazimo…možda sat vremena prva kuća sa desne strane čuje se galama .odlaze napuštaju selo čuje se priča …vraćamo se natrag gotovo je…. desetak dana poslije odlazimo do kraja rata…
Dubrovčani su čuvali položaje nakon rata preuzima HVO…ovo je naj složenija akcija koju je dobila brigada u Domovinskom ratu izvedena bez jedne mrlje .. zapovjednik brigade može biti ponosan što je pred njega stavljeno i kako je odrađeno do kraja …neka imena su izmišljena ..bar djelić onoga što smo prošli tih strašnih dana 92 …nikada zaboraviti ….