Sakupljanje Hrvata po Hrvatskoj Dubici i okolnim selima počelo je 20. listopada 1990, a dan poslije srpski „eskadroni smrti“ Kaline počinili su strašni zločin nad Hrvatima Pounja, u mjestima Hrvatska Dubica i Cerovljani. Ubijeno je 56 civila, od kojih je do danas identificirano 45-ero, dok je 11-ero još uvijek neidentificirano. Radilo se uglavnom o starcima iz hrvatskog Pounja od kojih nijedna osoba nije bila hrvatski vojnik.
Tih je dana, u srpskoj ofenzivi, koja je imala za cilj spojiti SAO Krajinu sa zapadnom Slavonijom, pala Hrvatska Kostajnica.
Pripadnici ZNG-a su se povukli iz Hrvatske Dubice, Cerovljana i Baćina. S njima je put Siska otišao i najveći dio civila. Oni koji su ostali u Baćinu odmah su pobijeni. Oni iz Dubice i Cerovljana – mahom starijih godišta – preživljeli su još samo mjesec dana.
Novoustoličene krajinske vlasti sastavile su popis preostalih Hrvata i 20. listopada počeli ih privoditi u vatrogasni dom u Hrvatskoj Dubici i seoski dom u Cerovljanima. Njih više od osamdeset, na današnji dan prije 30. godina, uz oružanu pratnju odvedeni su iz Hrvatske Dubice prema Baćinu. Izveli su ih iz autobusa na livadu, poredali uz rijeku. I pokosili rafalima. Dio tijela pobacan je u Unu. Dio je ostavljen na livadi da ih rastrgaju životinje.
Kada se strašan zadah leševa počeo širiti dolinom Une s obje strane granice, iz poljoprivredne zadruge doveden je bager. Iskopao je plitku jamu i u nju ubacio tijela. Kada je jama 1997. pronađena, smrznuti kosturi gotovo su virili iz nje.Samo su bili prekriveni zemljom.
Riječ je ovdje o stravičnom srpskom pokolju nevinih Hrvata i o najvećoj masovnoj grobnici nakon Ovčare. Kostajnički kraj ponio je naziv “malog Vukovara”. Na mjestu stratišta u Baćinu postavljen je spomenik “Golubica”. Isti je spomenik nekoliko puta postavljan , jer je tonuo u zemlju i lomio se.
Unatoč svemu tome, za ovaj se zločin, počinjen na manje od sto kilometara od Zagreba, još uvijek u široj javnosti jako malo zna.
Organizirala ga je i provela “milicija” SAO Krajine u cilju etničkog čišćenja tog područja. Izrijekom je spomenut i u presudi Haaškog suda Milanu Martiću.
Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci 2013., u procesu koji je vodila sutkinja Ika Šarić, u odsutnosti je osudilo sedmoricu čelnika krajinske vlasti i pripadnika srpskih postrojbi na ukupno 125 godina zatvora.
UZNEMIRUJUĆI VIDEO-POKOLJ U BAĆINU-REKONSTRUKCIJA
U ljeto i jesen 1991. Banovinom su tekli potoci krvi: Petrinja, Kostajnica, Baćin, Glina, Topusko, Kukuruzari, Majur, Kozibrod, Hrvatska Dubica, Maja, Skela, Hrvatski Čuntić, Kraljevčani, Novo Selo Glinsko, Joševica, Kostrići… beskrajan je popis mjesta stotina zločina koje su Srbi počinili južno od rijeke Kupe.
Likvidacija je bila ciljana i organizirana
Više od 70 posto ubijenih u Baćinu su starice, od kojih je, prema riječima dr. sc. Jakše Raguža iz Agencije za istraživanje ratnih sukoba, veći broj osoba invalida, epileptičara ili osoba s ozbiljnim zdravstvenim problemima.
Cijeli taj slučaj bio je planiran. Lokalni politički dužnosnici Srba iz SDS-a održali su sastanak nekoliko dana prije likvidacije tih civila, na kojem su dogovorili odvođenje od kuća i likvidaciju. Likvidacija ljudi bila je organizirana, izabrane su lokacije, vrijeme, izabrani su ljudi koje treba likvidirati, izabrani su i izvršitelji.
U provedbu monstruoznog plana poslan je banovinski eskadron smrti, srpska specijalna jedinica milicije „Kaline” Komogovina, kojom je zapovijedao Stevo Borojević Gadafi, koja je napravila cijeli niz drugih likvidacija na Banovini i koja se doista može nazvati eskadronom smrti na tom području.
U otete kuće dovedeni su Srbi sa sunjskog područja, Bosne, Srbije, pa čak je jedan Srbin došao iz Beča u otetu imovinu Hrvata. Hrvatska Dubica, grad s većinskim hrvatskim stanovništvom, etnički je očišćen i pretvoren u „srpski grad“. Dr. sc. Jakša Raguž tvrdi da „odvođenje i likvidacija hrvatskih civila dubičkog kraja ima sve elemente genocida“.
Ostvarenje plana etnički čiste Velike Srbije do rijeke Kupe bilo je ostvareno ubijanjem Hrvata i etničkim čišćenjem s karakteristikama genocida na cijelom tom području. Važno je reći: najveću pomoć ostvarenju te ideje dala je vojska Jugoslavije, koja je trebala biti vojska svih naroda te višenacionalne države. Ono što su naši djedovi i roditelji financirali iz svojih plaća – oružje, plaće i raskoš oficira JNA, okrenulo je cijevi na njih i ubijalo njihovu – djecu, unuke i roditelje.
Nitko od osuđenih nije dostupan hrvatskom pravosuđu.
Stevo Borojević zvan Gadafi, čovjek koji je zapovijedao streljačkim vodom, nije se našao na optužnici. Njega je pod još nerazjašnjenim okolnostima 1992. na području BiH ubio jedan pripadnik njegove vlastite postrojbe.
Isključivo individualnim zalaganjem pukovnika u miru Ivice Pandže Orkana, skrenula se pozornost i državnih institucija na Baćin i Voćin. Pandža je ujedno i organizator škole na otvorenom koji je ovih prethodnih dana upoznavao učenike sa stradanjima i masovnim likvidacijama Hrvata u SMŽ-i…
Nakon što je Orkan godinama ustrajavao na tom te upozoravao hrvatsku javnost da nitko od hrvatskih institucija nikad nije došao na jednu od najvećih masovnih grobnica likvidiranih Hrvata sa ovog područja u Baćin i Voćin, uslijedilo je napokon ovih nekoliko godina i službeno obilježavanje ovog stravičnog srpskog zločina za koji nitko nije odgovarao.
D.K.