Sukladno velikosrpskim planovima jezgru buduće srpske autonomne jedinice u zapadnoj Slavoniji trebala je predstavljati pakračka općina s najvećim postotkom srpskog stanovništva na tome području. Pakračka općina bila je žarište incidenata od ljeta 1990., a njezine općinske vlasti djelovale su suprotno odlukama republičkih, kršile zakone i Ustav RH te podržavale „puzajuću“ pobunu koja je na tom području već dobrano uzela maha.
„Srpske straže“ na pakračkom području spominju se u izvještaju JNA već u kolovozu 1990. godine. Termin „srpske straže“ koje se od ljeta 1990. godine pojavljuje na svim područjima Hrvatske zahvaćenima pobunom, zapravo je označavao naoružane srpske pobunjenike koji su svoje postojanje/djelovanje opravdavali osjećajem ugroženosti od susjeda Hrvata i/ili od hrvatske policije. JNA je već sredinom prosinca 1990. godine predviđala da će Pakrac uskoro biti „žarište mogućih incidentnih situacija“, poput masovnih okupljanja te intervencije specijalnih snaga MUP-a. Smatralo se da bi do sukoba moglo doći u vrijeme proglašenja novog Ustava RH ili za vrijeme božićnih blagdana.
Cilj akcije teritorijalnog proširenja pakračke općine u potpunosti je izašao na vidjelo 22. veljače 1991., tijekom zasjedanja 10. sjednice Skupštine općine Pakrac. U raspravi je nekoliko odbornika ponovo ustvrdilo da je srpski narod u općini ugrožen kao i da netom usvojene rezolucije Sabora RH (Rezolucija o prihvaćanju postupka o razdruživanju SFRJ i Rezolucija o zaštiti ustavnog poretka RH) smatraju neprihvatljivima, te se stoga traži pripajanje SAO Krajini. Za provedbu planova Srpske demokratske stranke, koji su uključivali oružanu pobunu protiv hrvatskih vlasti, okupaciju zapadne Slavonije (oslanjajući se prvenstveno na snage JNA) i u konačnici njezino priključenje proširenoj Srbiji, ključno je bilo preuzeti kontrolu nad policijskim snagama u Pakracu.
Na sjednici SO Pakrac stoga su prvim zaključkom odbačene Rezolucija o prihvaćanju postupka o razdruživanju SFRJ i Rezolucija o zaštiti ustavnog poretka RH. Nadalje, usvojen je zaključak kojim se tražilo smanjivanje broja aktivnih i pričuvnih policajaca na broj otprije 30. svibnja 1990., te da policija u pakračkoj općini „ne mijenja obilježje na uniformama“. Nakon toga, usvojene su i odluke o pristupanju općine Pakrac SAO Krajini te da Policijska postaja u Pakracu postane Općinski sekretarijat unutrašnjih poslova Pakrac (OSUP Pakrac), i „stavlja se pod neposredno rukovođenje Sekretarijata unutrašnjih poslova Krajina“. Ustavni sud Republike Hrvatske, uz obrazloženje da Hrvatski ustav ne sadrži osnove za postojanje tvorevine kakva je SAO Krajina, poništio je 28. veljače 1991. odluku o pristupanju općine Pakrac SAO Krajini.
Navedenom je odlukom SO Pakrac policijska postaja u Pakracu stavljena pod nadležnost Sekretarijata unutrašnjih poslova SAO Krajine (SUP-a SAO Krajine), koji je osnovan 4. siječnja 1991. godine. Time se policijska postaja u Pakracu izdvojila iz MUP-a Republike Hrvatske i postala sastavnim dijelom tijela unutrašnjih poslova pobunjenih Srba. Međutim, kao i odluka o pristupanju SAO Krajini, ni ova odluka nije imala utemeljenje u zakonskim odredbama jer je osnivanje sekretarijata unutarnjih poslova bilo u području nadležnosti Vlade RH, odnosno Ministarstva unutarnjih poslova RH.
Policajci srpske nacionalnosti razoružali su svoje kolege hrvatske nacionalnosti i preuzeli policijsku postaju u Pakracu. Oko policijske postaje se okupili su se i naoružani civili, a akciju su koordinirali čelnici mjesnog SDS-a, na čelu sa Veljkom Džakulom. U Pakrac su u jutarnjim satima 2. ožujka 1991. stigle specijalne snage hrvatske policije – posebna jedinica policije iz Bjelovara te Antiteroristička jedinica Lučko i Rakitje, Kumrovec, Pionirac, ATJ „Sljeme“ (prvi puta poslana je i kirurško-anesteziološka ekipa – KAME) koje su grad i policijsku postaju stavile pod svoj nadzor, a pobunjeni policajci ubrzo su se, na vijest o dolasku specijalne policije, povukli u obližnja brda, dok je dio pobunjenih policajaca uhićen. S brda Kalvarija na koje su se povukli pobunjeni policajci otvorena je vatra te je u sukobu s pobunjenicima ozlijeđeno nekoliko pripadnika specijalne policije. U Pakrac je zatim stigla i JNA i rasporedila se u centru grada oko snaga policije i specijalne policije. JNA je u Pakracu prvi puta primijenila taktiku „tampon zone“, koju će nekoliko mjeseci kasnije često upotrebljavati u Hrvatskoj – nakon reakcije hrvatske policije na oružane akcije srpskih pobunjenika, JNA bi postavila svoje snage između dvije strane, službeno „razdvajajući sukobljene strane“, a zapravo onemogućavajući hrvatskoj policiji daljnje djelovanje i uspostavu ustavno pravnog poretka Republike Hrvatske.
Kronologija događanja u Pakracu
U policijskoj postaji Pakrac 2. ožujka 1991. godine razoružani su policajci isključivo hrvatske nacionalnosti, a s policijske zgrade i zgrade Općine skinuta je zastava Republike Hrvatske i postavljena zastava Srbije. Na zgradu Općine postavljena je i zastava Srbije kao znak da pobunjeni Srbi ovaj dio Hrvatske smatraju – Srbijom.
Lokalni Srbi s oružjem u ruci, koje im je dala JNA ili otetog od Teritorijalne obrane, donijeli su „odluku” da se Pakrac i okolna mjesta pripoje tzv. SAO Krajini za početak. Poslije Republici Srbiji u jednu državu koju su sanjali Velikosrbi, od kojih mnogi i dan danas redovito napadaju Hrvate i Hrvatsku za ona nedjela koje su oni sami i poticali i činili.
Razoružavanje hrvatskih policajaca
Srpski imperijalizam i krvava masovna ubijanja bila su konstanta srbijanske politike u 20. stoljeću. Od Balkanskih ratova, preko I. i II. svjetskog rata sve do ovog posljednjeg rata kada su se kao „krvoločne zvijeri“ s kokardom i petokrakom na glavi, naoružani do zuba, odlučili ubijanjem i etničkim čišćenjem obračunati s Hrvatima zauvijek. Cijena stvaranja velike Srbije bila je da Hrvati moraju nestati sa zacrtanog zemljovida Srbije, a Pakrac je bio dio te zamišljene Srbije.
Oružani sukob u Pakracu bio je prvi otvoreni oružani sukob hrvatskih regularnih snaga s pobunjenim Srbima koji su razoružali 16 policajaca hrvatske nacionalnosti u Policijskoj postaji Pakrac.
Prvu oružanu akciju protiv Republike Hrvatske jer je napada Srba na Hrvate bilo i prije, kao u Petrinji, Kninu, Gračacu i dr., koordinirali su čelnici Srpske demokratske stranke (SDS). Policajci Hrvati razoružani su i poslani kući pod izlikom da će se na posao vratiti kada se „smiri“ situacija.
Nastavak sukoba
Srpski mediji su odmah počeli izvještavati o poginulim i ranjenim Srbima premda su u Pakracu ranjena tri hrvatska policajca. Tek nekoliko dana poslije, to je demantirano. Kad je hrvatska policija stigla u gradsko središte, po njima su zapucali pobunjeni srpski policajci s položaja na brdu Kalvariji. Specijalci im odgovaraju i okršaj završava pobjedom hrvatskih specijalaca.
Zarobili su 32 pobunjena policajca i oslobodili policijsku postaju te uklonili srpske, a vratili hrvatske zastave. Policijska postaja dobiva i novog zapovjednika Stjepana Kupsjaka.
No srpski pobunjenici ne odustaju i iste noći spremaju novi napad na policijsku postaju. Hrvatske snage to doznaju te se u Pakrac šalju dva autobusa hrvatskih policajaca. Čim su izašli iz autobusa zasula ih je snažna puščana paljba s položaja na okolnim brdima te iz strojnice s tornja pravoslavne crkve. Napad na grad i okršaj hrvatske policije s pobunjenicima potrajao je cijelu noć.
Pismo predsjednika Tuđmana
Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman uputio je 2. ožujka pismo Predsjedništvu SFRJ, u kojem je upozorio da hrvatske vlasti imaju dokaze kako su u pripremi pakračkih događaja, koji su završili razoružanjem hrvatskih policajaca, sudjelovali visoki oficiri JNA. I zaista, JNA je imala pripremljen plan napada na hrvatske policije u Pakracu.
JNA tada u Pakracu prvi put primjenjuje taktiku „tampon-zone“, koju će se nekoliko mjeseci poslije često upotrebljavati u Hrvatskoj. Postavili bi svoje snage između dvije strane, službeno „razdvajajući sukobljene strane“. Na taj način su zapravo onemogućavali daljnja djelovanja hrvatske policije.
Srpski pobunjenici su se jutro nakon okršaja razbježali u šume ili u sela kojima je pristup bio zapriječen barikadama koje su postavili pobunjenici. U pomoć im je pohitala oklopna postrojba JNA, no stigla je u grad prekasno te nije mogla spriječiti akciju hrvatske policije. Ipak, prolazak kroz grad je imao i drugu svrhu, a to je demonstrirati silu, zastrašiti Hrvate i ohrabriti velikosrbe.
Nakon smirivanja situacije, snage JNA povučene su s pakračkoga područja 18. ožujka.
Uredio /T.H.
FOTO U Pakracu obilježena 33. godišnjica oružane velikosrpske pobune i početka Domovinskog rata…