Bl. Miroslav Bulešić, istarski , hrvatski sin, žrtva je komunizma, ubijen na brutalan i gnjusan način, zbog mržnje prema vjeri, in odium fidei, a zaklao ga je ubojica Slavko Sanković, stanovnik susjednog sela Brgudca, 24.kolovoza 1947.godine na krizmi u Lanišću, koja je tako postala poznata kao „Krvava krizma“. Ubojica je izašao iz župne kuće, ostavio za sobom vidljiv krvavi trag i oprao ruke na pojilu za stoku između kuće i crkve. Pritom je ponavljao posljednje svećenikove riječi:“ Isuse primi dušu moju“ uz svoj gnjusni komentar –„ ali sam mu je ja primio!“
Slavko Sanković umro je 1993.godine. Svoje 4 djece, dao je krstiti i bio je crkveno sahranjen. Postoji svjedočanstvo da se indirektno pokajao se za svoje nedjelo, izjavom:
„…Nikada više neću ići svojim nogama kud me vodi tuđa glava…“( str. 310 Fabijan Veraja, Miroslav Bulešić)
Žrtve uhićene, a ubojice na slobodi
Nakon što je Slavko Sanković oprao krvave ruke i nož kojim je zaklao don Miroslava Bulešića i „primio njegovu dušu“ kako je ponavljao, svi su se brzo razišli.
Navečer su agenti UDBE počeli po kućama privoditi , zamislite ne napadače, nego one koji su branili crkvu od napadača!
Tek tada nastupa pravo lice komunizma u režiji dr. Vladimira Bakarića i Dine Zlatić, što je u svom pismu upućenom Mati Žmaku iz Rijeke, potvrdio Zvane Črnja, kajeći se za svoje pisanje neposredno nakon ubojstva don Miroslava Bulešića.
Ubojstvo svećenika osobito na tako svirep i barbarski način bilo je politički vrlo nezgodno u tom momentu, zbog odjeka u inozemstvu, neposredno nakon potpisivanja Pariškog mirovnog sporazuma i definiranju granice sa Italijom u kojem su presudnu ulogu imali baš istarski svećenici.
Stoga su se komunističke vlasti požurile „smanjiti štetu“, svodeći klanje svećenika na jedan „incident“ za koji je kriva skupina svećenika koja je provocirala narod odan Komunističkoj vlasti. Dr, Vladimir Bakarić je imao pripremljen scenarij, jer je dok su trajali pregovori na Pariškoj mirovnoj konferenciji rekao da se u popove ne dira dok ne završi. Kako je Konferencija završila 10.veljače 1947.godine, moglo se krenuti u obračun sa Katoličkom crkvom.
Sa tom zadaćom je Predsjednik Narodne republike Hrvatske, dr. Vladimir Bakarić dao izjavu novinskoj agenciji TANJUG, u kojem je optužio Katoličku crkvu za zavjeru: „Katolička crkva je već neko vrijeme pripremala nekakvu provokaciju i točnije rečeno sve je bilo pripremljeno u Poreču, u Istri, u nekakvoj crkvi Svetog Pavla za vrijeme jednog vjerskog sastanka“
Baš čudno da OZNA ili tada već UDBA ne bi saznala za takav sastanak nedefiniranog datuma u crkvi koja uopće ne postoji u Poreču!?
Bakarić je izjavio da u Lanišću „ postoji jedna dosta jaka grupa ustaški nastrojenih elemenata, koji su naravno bili odmah spremni da u ovakvoj provokatorskoj akciji sudjeluju i da je i dalje proširuju. Ti su elementi i sačinjavali onu naoružanu „zaštitu“, i nastavio: „Smatram da su rečeni incidenti nepoželjni i nadamo se da se neće više ponoviti, jer ćemo biti prisiljeni suzbiti ih radikalnim sredstvima“
Podla zamjena teza, žrtve se optužuje i još prijeti „radikalnim sredstvima“ Mogu li biti radikalnija sredstva od 1 osobe zaklane, jedne pretučene do umiranja i desetine ranjenih i ozlijeđenih“ A vjernici su samo željeli u Crkvi primiti Svetu potvrdu?!
Koje je to bilo razočaranje u hrvatskom vjerničkom puku u Istri!
Iz mnogih katoličkih obitelji u Istri mladi su otišli u partizane u želji za oslobođenjem od talijanskog fašizma i njemačkog nacizma, bilo je i svećenika simpatizera partizanskog pokreta.
A kad ono nova narodna vlast napada vjernike i katoličke svećenike, koji su bili istinski antifašisti, progoni ih i naziva državnim neprijateljima. Mnoge je to zbunilo i prisililo da se moraju opredijeliti, ili za Crkvu, ili za Partiju.
Ovo je ogledan i ilustrativan primjer obračuna komunista sa Katoličkom crkvom, koja je u vrijeme Jugoslavije bila ispunjena progonima, ubojstvima i teroru nad svećenicima i vjernicima, međutim na tome se nije stalo, dovoljno je i danas u Hrvatskoj pogledati nekoliko portala, među kojima prednjače Novosti SNV-a i Savez antifašističkih boraca i antifašista RH i vidjeti tekstove pune govora mržnje uperene prema Katoličkoj Crkvi.
1.Ukleto kršćanstvo
https://www.portalnovosti.com/ukleto-krscanstvo
![](https://hrvatskepraviceblog.files.wordpress.com/2022/09/ukleto-krscanstvo.png?w=278)
Naziv članka je već sam po sebi govor mržnje.
„Crkva u Hrvatskoj glavni je kočničar modernizacije društva i države, što utječe i na porazno zaostajanje zemlje na općim razvojnim listama u Evropi“ piše Marinko Čulić novinar SNV-ovih Novosti.
Autor vidi Katoličku crkvu tipičnim pogledom jugo-komunističke ideologije. Komunisti su dolaskom na vlast poslije 2.svjetskog rata zamislili da oni predstavljaju volju naroda, da su oni napredni, avangarda koja će „prosvijetliti nazadan“ narod pa da umjesto vjerom u Boga, počinje vjerovati Komunističkoj partiji, odnosno njenom lideru Josipu Brozu Titu, kao novom Bogu, čiji su kult ličnosti gradili.
Naravno da se to nije moglo provesti mirnim putem, jer se tisućljetnje vjerovanje i tradicija ne mogu naprasno promijeniti, tako reći preko noći, pa su u taj „preodgoj“ krenuli nasiljem prema svećenstvu i prema vjernicima.
„Krvava krizma u Lanišću“ 1947.godine, zorno pokazuje da nema granice nasilja koju će komunisti upotrijebiti za provedbu svoje ideologije. Pokazuje sa koliko je mržnje zaklan mladi svećenik don Miroslav Bulešić, da bi se spriječila podjela svetih sakramenata.
A Marinko Čulić kaže da je „Crkva u Hrvatskoj glavni kočničar modernizacije društva i države…“, što naravno nije točno. Crkva je bila uvijek nositelj pismenosti, kulture, graditeljstva i donosila napredak u društvu.
Svi veliki znanstvenici, izumitelji, slikari i glazbenici potekli su iz Crkve, da spomenem samo neke; Ruđer Bošković, Faust Vrančić, Josip Juraj Strossmayer , koji je još 1860. godine pokrenuo osnivanje Akademije za znanost i umjetnost u Zagrebu, biskup Juraj Dobrila, veliki prosvjetitelj hrvatskog naroda u Istri…
Glavni kočničari su upravo slijednici komunističke ideologije, koja je donijela tzv. društveno vlasništvo, koje je svačije i ničije, iz kojeg se razvio mentalitet „ nije moje“ odnosno lopovluk, korupcija, klijentelizam i nepotizam.
Upravo SNV- ovci i SAB-ovci , koji su slijednici jugo-komunizma, a koji Hrvatsku ne mogu ni smisliti, su ti koji Hrvatsku neprestano odvlače u prošlost i ne dopuštaju joj da živi u sadašnjosti, a kamo li da razmišlja o budućnosti.
Zamislite jedino po njihovu bi svijet „trebao i smio izgledati“ Koja umišljenost u neku svoju veličinu i značaj?! Po čemu? Nisu se iskazali kao sposobni vladari i voditelji država! Komunističke države urušile su se domino efektom jedna za drugom nakon pada Berlinskog zida.
Komunizam kao društveno uređenje je utopija koja je stajala života preko sto milijuna ljudi na svijetu.
Totalitarni režim koji je po svim značajkama izjednačen sa fašizmom i nacizmom. Rezolucija EU Parlamenta od 19.rujna 2019.godine nedvosmisleno pojašnjava po kojim kriterijima su izjednačeni.
Moja osveta je oprost
U osobi Bl. Miroslava Bulešića utkana je cjelokupna tragedija koja je pogodila pučanstvo Istre, Hrvatske i cijele Europe tijekom prošlog stoljeća, obilježena trima velikim neljudskim režimima i ideologijama, fašizma, nacizma i komunizma.
Isto tako u osobi Bl. Miroslava prepoznajemo pobjedu Kristova evanđelja nad totalitarnim ideologijama, pobjedu Božjih prava i savjesti nad nasiljem i ugnjetavanjem, pobjedu praštanja nad mržnjom i osvetom. Pobjedu nad talijanskim fašizmom i kasnije komunizmom ,jer je bl. Miroslav Bulešić smetao i fašističkoj i komunističkoj vlasti, a svojim životom je svjedočio da je vjera nedjeljiva od morala!
Totalitarni režimi i vjera ne idu zajedno, jer autoritativni totalitarni režim ne trpi drugi autoritet i druge vrijednosti osim njegove. Nasilje koje je karakteristika totalitarnih režima u dubokoj je suprotnosti sa temeljnim načelima i suštine kršćanstva i iz te jasne činjenice proizlazi i odnos Katoličke crkve prema svim sustavima čija se vladavina zasniva na sili i narušavanju ljudske slobode i dostojanstva osobe.
Kršćanstvo je čovjeku dalo nadu i smisao življenja, spasilo ga od ništavila i beznađa, pružilo mu živu vjeru kao oslonac, oruđe i sidro u bespućima i olujama ovoga svijeta, ono je ljudski rod izvelo iz barbarskog čopora i izbavilo od grijeha i samouništenja.
Komunizam je u svojoj srži revolucionarna ideologija protivna Bogu, ideologija nasilja, bezboštva i ateizma, pa nije čudno da je taj sustav svaku vjeru i crkvu pa tako i Katoličku doživljavao kao svog prirodnog neprijatelja. Samim time što je imala ambiciju u cijelosti ovladati ljudima i njihovom sviješću te stvoriti od njih klasno-ideološka bića, komunistička totalitarna doktrina nije trpjela takmaca ni na jednom pa niti na duhovnom planu.
Otuda patološka mržnja komunista spram Crkve (pogotovu katoličke) koja se i danas jasno očituje među sljedbenicima ove ideologije.
Komunistička propaganda protiv Crkve, te pojedinih svećenika, a u Baderni protiv vlč. Bulešića, biva sve snažnija. Žele narod odvojiti od Crkve, ali ne uspijevaju, pa se služe svim metodama: od zastrašivanja do likvidacija. Istarski narod se našao na udaru triju ideologija: fašizma, nacizma i komunizma. Teško je razumjeti i prihvatiti ovakav stav komunističke ideologije prema onima koji su u Istri sačuvali hrvatski identitet koji je dobio svoj zamah na crkvenoj i društvenoj razini s biskupom Jurjem Dobrila.
Za ukrasiti kuću i ulice prigodom svećeničkog ređenja Miroslava Bulešića, 11.travnja 1943.godine, predstavnici vlasti iz Vodnjana ponudili su snop papirnatih talijanskih zastavica. Mladomisnik se zahvalio i uljudno ih odbio. Znancima je kasnije protumačio:
„Mene je hrvatska majka rodila“
Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijemo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom. Na svršetku sam. Imate pravo da treba moliti Srce Isusovo i Marijino. Molimo i radimo. Hvala Bogu da imamo toliko posla.“ zapisao je u svoj Duhovni dnevnik.
Svojim je pristupom privlačio posebno mlade, a to je vlastima itekako smetalo, jer je tada, kao i danas, mnogima smetala prisutnost vjere, koja sa sobom donosi moralne vrijednosti, u politici i društvu.
I ono što stalno naglašavam , o moralnoj snazi istarskoga svećenstva koje je bilo ujedinjeno u širenju vjere i domoljublja, u tim prijelomnim povijesnim vremenima bili su onaj jezičak na vagi koji nije dopustio svakojako manipuliranje Istrom i njezinom Crkvom;
Svećenici su izašli iz naroda, vraćali se u svoje župe nakon školovanja , živjeli sa narodom i podnosili sav teror fašizma. No to nije ni dio onog što su svećenici kasnije propatili u komunizmu. Zato što su davali sebe narodu u materijalnom i duhovnom dobru.
„Oče, budi volja Tvoja“ bila je česta uzrečica među Hrvatima u Istri koji im je u dušu utkao biskup Juraj Dobrila svojim molitvenikom „Otče, budi volja Tvoja“ koji je prvi put tiskan u Trstu 1854. godine. Do sada je tiskano Ovaj molitvenik je sačuvao duhovni identitet Hrvata u Istri, bio je nositelj duhovnog i kulturnog preporoda hrvatskog naroda. Sam Miroslav, kao i generacija vjernika i svećenika, odgojen je uz ovaj molitvenik te ga cijelog života imao uza se.
Prije samog ređenja posvetio je molitvu Majci Božjoj „Majko, Tvoj sam. Predajem Ti svoje roditelje i dragu Istru! Isprosi nam mir“
Svečani ručak poslije mlade mise 26.travnja 1943.godine je bio u župnoj kući u Svetvinčentu. Večera je, međutim, za rodbinu i prijatelje bila u rodnoj kući mladomisnika u Čabrunićima. Čestitku je kod večere, uz ostale, mladomisniku uputio njegov rođak Antun Milovan, otac poslije trojice svećenika Milovana, istarski narodnjak, koji će poslije biti ubijen od komunista kao i većina narodnjaka. U čestitci između ostalog je rekao:
“Budući da je današnji naraštaj u svojoj vrtoglavosti tako duboko pao i nema volje ni moći da se sam opet podigne, jer daleko od Božjih zakona sve više luta i traži spas ondje gdje ga ne može naći, izabrao je nebeski Otac i tebe da poput milosrdnog samaritanca liječiš, uzdižeš, učiš i dijeliš Kruh života. Kažeš pravi put zalutalima. Koriš i miluješ, da budeš otac i majka siročadi. A mi smo svi uboge sirote, ako nemamo onih koji nas uče, savjetuju, tješe …. Bog dragi nam te poslao u zgodan čas, jer ako je ikad svijet trebao zdrave nauke, a to je posebno pak danas, kada bijesni žestok vihor i crna oblačina te nastoji da uništi sve što je sveto i pošteno …”
Govornik je u nastavku zaželio razne Božje blagoslove istaknuvši ovaj: “Neka Bog blagoslovi, poživi i učvrsti našu, nažalost, toliko izmučenu domovinu, da bi konačno prosvijetlilo i na nas sunce slobode i vremenitog blagostanja za kojim toliko čeznemo. Ali nas u isto vrijeme obuzima velika nada i stalni smo da je naš spas dosta blizu. Makar nas to muke i suza stajalo – doći će i mora da dođe.” Svoj je govor i zdravicu završio poklicima: “Živio Krist Kralj. Živila naša sveta vjera. Živjeli naši svećenici. Živili naši bogoslovi i sjemeništarci. Živila naša domovina! Još jednom – živio naš Mladomisnik.“ Milovani-Mate Krajina str. 166-167
Bl. Miroslav Bulešić uredno je u svoj Duhovni dnevnik bilježio svoja razmišljanja i zapažanja, pa je tako zabilježio i za što ga komunisti terete da možemo mi danas pročitate te komunističke nebuloze:
„Prigovarali su mi da sam se izrazio pred djevojkama župskog zbora protiv partizana… Da činim fašističku školu… Podučavanje kršćanskog nauka, to je fašistička škola… Da sam u službi Nijemaca… Sami odbornici me molili da se zauzmem. Same partizane oslobodio po molbama i po dokazu nevinosti… Rahovci znadu što sam ja preko Biskupa za njih učinio. Isto tako znadu i Smolici. To isto znadu Rupeni i Baderna. Je li bolje da su ljudi doma ili u zarobljeništvu ili na prisilnom radu? Je li bolje da se za njih tko zauzme ili je bolje da su ljudi prepušteni milosti i nemilosti neprijatelja? Branili su mi osnovati Djevojačko društvo. To nije nikakva nova ustanova, već samo obnova stare…
“Nikakva organizacija se ne dozvoljava osim naših (komunističkih) USAOH, SKOJ.” Branili su djevojkama da dolaze na svete Sakramente. U Svetom Ivanu, u selu Rahovci, koje su i poslušale, jer su se tako hvalile. Brane još i sada ne samo djevojkama već i drugima. Izruguju se onima koji dolaze na svetu Misu, … u selu Štifanići, Bonaci, Banki… Brane djeci da dolaze na kršćanski nauk.
“Ako djecu šalješ ti si protivan pokretu.” U Svetom Lovreču zabranili su djevojkama da dolaze pjevati u crkvu. Straše ih da će ih ošišati. Tako su prestrašili ljude da im vele da ako idu na Misu i k svećeniku znak je da drže s popom i zato da su protiv pokreta. „Kad dođe sloboda – takva su naređenja bila dana odbornicima – onda najprije ubiti popove i one koji drže gore vjeru…“ Na sastanku 19.3.1945. „Nemojte slušati popa iz Baderne, jer vas on odvraća od vjere… Tako i onaj iz Žminja i onaj iz Tinjana. Pop bi mora samo mašiti i niš drugo… Ne vaditi dicu… Neka popi predikaju samo ono ča je od Boga i Majke Božje, a ne drugo… Sastanke za djevojke imamo mi a ne popi…
Znači odbornici su dobili naređenje da najprije pobiju popove i one koji održavaju vjeru, pa stoga nije ni čudno što je Sanković zaklao Bulešića! Čudno je da nije bilo više takvih slučajeva sa tim ispranim i indoktriniranim mozgovima.
U to vrijeme rata u Istri djeluju tri vojske: Nijemci ,talijanski fašisti i istarski rodoljubi. Miroslav ima nezahvalnu službu u tom vremenu, njegov biskup mons. Raffaele Radossi imenovao ga je vojnim kapelanom te on sad kao katolički svećenik mora, pozvan po službi, svakom tko zatraži svete sakramente podijeliti. Ne smije se gledati čovjeka kao grešnika, niti prema njemu postupati kao grešniku, već kao prema djetetu Božjem. Grijeh osuditi, ali nikad čovjeka. Kao pravi katolički svećenik održao je univerzalnost. Poznata je njegova izjava :
“Ja sam katolički svećenik i podijeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu” Tim je stavom stekao puno neprijatelja sa raznih strana.
Tako vlč. Miroslav nastoji i djelovati, što je ponekad bilo teško razumjeti njegovim protivnicima. Crkva je poslana da i „neprijateljima“ navijestiti Radosnu vijest evanđelja.
Kad je odlazio iz župe Baderna u Pazinsko sjemenište napisao je svoju oporuku:
Baderna, 23. 4. 1945. godine
„Svjestan da sam uvijek vršio svoju dužnost, prožet gorućom ljubavlju prema svojem stadu, želim uputiti svoje vjernike na put poštenja i dobrote. Trpimo svi iz ljubavi prema Bogu. Sve će svršiti na tom svijetu, i trpljenje i žalost, a na drugom čeka nas slava, ako budemo znali iz ljubavi prema Bogu i trpjeti. Sve mogu u Onome koji me krijepi. Hvala ti, mili moj puče! Bio sam malo vremena s tobom. Dovoljno da sam te upoznao, da sam vidio tvoje mane, tvoje pogreške. Upoznao sam tvoju dušu, osjetio tvoje poteškoće, jer su tvoje poteškoće bile moje, tvoje žalosti bile su i moje.
Budite kršćani, u pravom smislu riječi. Nemojte biti kršćani samo na pola. Moja je zadnja preporuka: budite pravi kršćani. Bogu služite i bit će vam dobro, na ovom svijetu i na drugom. Zbogom! Od svih tražim oproštenje. A moja osveta je oprost. Bože, oprosti svima i sve obrati na pravi put.“
Lili Benčik/ hrvatskepravice