Mnoge su civilne osobe s područja općine Đulovac, Daruvar i Grubišno Polje Titovi partizani pobili u Bastajima, Gornjim Borkima, Dobroj Kući, Đulovcu, Malom Miletincu, Katincu, Puklici, te šumama Pištinac i Jošik, ali i na drugim neznanim mjestima.
U školskoj zgradi i njenoj okolini u Velikim Bastajima partizani su imali logor u kojeg su ljudi dovođeni, a nakon toga pobijeni u obližnjoj šumi ili u Dobroj Kući i Borkima. Zebićeve štale u Babinoj Gori također su bile zatvor iz kojeg su ljudi odvođeni i ubijani.
![](https://domoljubni.hr/wp-content/uploads/2023/10/mali-miletinac-suma-mijalovica-predio-predio-sestanova-suma.-mjesto-gdje-su-likvidirane-zene-i-djeca-domobranskih-casnika-1.webp?x24307)
U šumi Mijalovici u predjelu zvanom Šestanova šuma kraj Malog Miletinca partizani su u jesen 1944. pobili žene i djecu domobranskih časnika, a među njima i dvije učiteljice. Ove su žrtve dotjerane nakon pada Virovitice. Pokolj je naredio partizanski oficir Dopuđa. Po njegovoj su naredbi ovi jadnici i zatočeni u napuštenoj kući Leonarda Bucifala. Tu su zatočenici proveli nekoliko dana, a seljaci su im dobrovoljno donosili hranu. Jednog su dana našli praznu kuću. Naime, zatočenici su rano ujutro otjerani i poklani. Zakopani su u vododerini vrlo plitko pa su životinje raznosile njihove posmrtne ostatke.
Zbog krajnje represivnih postupaka mnogi su se stanovnici ovog područja raselili u europske zemlje, Sjedinjene Američke Države i Južnu Ameriku. Tako je npr. Marija Vekonj izbjegla u Brazil u grad Sao Paolo. Tamo su se sklonile i njezine kćeri Slavica i Micika. Kći Dragica izbjegla je u Austriju, sin Stjepan u Njemačku, a Ivica u Argentinu, nikada više ne vidjevši svoj kraj. Jedino je sin Slavko ostao u Hrvatskoj jer su ga roditelji kao svoje najmlađe dijete sklonili kod rođaka u Pitomaču. Poslije rata došao je u Đulovac ispitati mogućnost povrata obiteljske imovine, no s praga rodne kuće istjerala ga je novopečena vlasnica, a nije bolje prošao ni kod predstavnika Mjesnog odbora. Život nesrpskog stanovništva u poslijeratnim godinama bio je obilježen stalnim strahom. Ivan Horvat (rođen 1910.), jedan je primjer ove tvrdnje. Kao poslijeratni zarobljenik transportom je prolazio kroz Đulovac gdje su ga domaći tzv. „borci” skinuli s vlaka, tukli i mučili. Osuđen je na kaznu smrti strijeljanjem koja je preinačena na 20 pa na 5 godina zatvora. Iako „izliječen”, posljedice torture pratile su ga do smrti kao i biljeg „ustaštva” koji se prenio i na članove njegove obitelji koja je zbog mnoštva neugodnosti bila prisiljena iseliti se iz Đulovca, piše komunistickizlocini.net .
Do 1963., župa Đulovac nije imala stalnog župnika jer je župni ured koristila državna vlast. Crkva je bila devastirana, a župnikov rad sprječavan. Od nekada razvijenog gospodarstva nije ostalo gotovo ništa. Iako je kasnije došlo do svojevrsnog oporavka, on nikada nije dostigao prijeratne rezultate. Naime, nestali su ljudi koji su bili nositelji privatnog obrta, trgovine, poduzetničkog duha, a na njihova su imanja doseljeni tzv. “zaslužni borci”. Svaki hrvatski pokušaj obnove društvenog života također je sprječavan i okarakteriziran kao proustaški i nacionalistički. Ovo su samo neke crtice o događajima iz Drugoga svjetskoga rata koji je ostavio duboke posljedice koje se i danas osjećaju. Ukupan broj prešućivanih žrtava Titovih partizana iz Drugoga svjetskoga rata i poraća koje smo uspjeli registrirati na području općine Đulovac je 279., mada taj broj nije konačan.
Izvor: Skupina autora, Jugoslavenska nasilja i prešućivane žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća s područja današnje Bjelovarsko-bilogorske županije, Bjelovar, 2015.