Među tim ljudima su moj pokoni djed Dujko Stipišić i još jedan meni izuzetno drag čovjek pokojni barba Vlade Lušić Bulić.
Obojica su bili težaci i vjernici.
Nakon Drugoga svjetskog rata, u novom bezbožnom sustavu sve se činilo da javno svjedočenje vjere bude nepopularno i nepoželjno.
Bile su to teške godine za održavanje vjerničke tradicija i baštine.
Moj djed je ponio sveti križ u Vrbanju 1956. godine.
A onda je došla 1965.
Na Veliki četvrtak popodne nikog nije bilo prijavljenog za nositi sveti križ.
I tada ga je uzeo u ruke i časno ponio velik, dobar, pošten i častan čovjek, težak, pučki pjevač i zauvijek križonoša, Vlade Lušić Bulić pokojnog Marijana.
Njegov zavjet je bio jednostavan:
“Neka se više nikad ne dogodi da sveti križ nema tko nositi”.
I nije se više nikad dogodilo.
Kada sam bio mladić razmišljao sam o tome hoću li se zapisati, ali tada je već bilo mnogo ljudi unaprijed zapisano, pa nisam to učino.
Kada bi bilo potrebno, rado bih na ponio.
Drago mi je da je lista i danas dugačka i da nema potrebe.
Zavjet barba Vladeta Lušića Bulića očito još traje. Bogu hvala.
Neka tako i ostane.
Na nama je da nam uzor budu ovakvi ljudi koji znaju uzeti križ u ruke kad je teško i krenuti s njim, povesti ljude za sobom.
Zato sam im posebno i posvetio ovu moju skromu objavu.
A ovo na fotografiji je lijepa uspomena iz 2000. godine, kada je sveti križ za Vrbanj nosio moj rođak dr. Andre Bratanić. Na fotografiji je kadar iz male procesije po mjestu na Veliki četvrtak popodne, kao uvertira u procesiju Za križen.
Meni je tada dana čast da osjetim i nosim sveti križ
Pratila su me dva križonišna brata, Ante Tonči Bratanić i Nikola Nikša Bratanić.
I oni su križonoše. I oni su nosili sveti križ u procesiji Za križen.
Ovogodišnji križonoša Vrbanja je Ivo Pavičić Ivelja, sin Rose i Ladota.
Njemu i njegovoj obitelji želim da raspeti Krist udijeli blagoslov.
Svim križonošama na otoku Hvaru i njihovim obiteljima želim mir i dobro.
A pokojnima neka bude na spasenje.
Fotografija je iz obiteljskog albuma obitelji tri brata križonoša Bratanić.
Piše / Miki Bratanić