Jako često u svim društvenim krugovima, razgovorima, propovijedima, svađama, prepiranjima čujemo riječ častohleplje. Upravo na tu temu ove zanimljive riječi koja nam očitava osobnost ili osobnosti mnogih ljudi, od onih koji nam vode državu, onih koji sjede u Saboru kao narodni zastupnici koje je narod posjeo svojim glasovanjem u udobnost saborskih fotelja, do onih koji su na mjestima predsjednika Vlade i države Hrvatske. Prečesto se u javnosti u mainstream medijima vide i čuju razne nekulturne prepirke koje prelaze sve , ali baš sve mjere kulturnog i dopuštenog u komunikacijama onih koje je narod postavio da ih vodi. Jako često se takvi ljudi komentiraju na način, tko im šta može kad su na vlasti,(zaboravljamo da smo ih mi kao narod zaokruživali na izborima!?)-pri tom zaboravljamo da su oni “prisegnuli na Ustav RH”, da će ga poštivati i dati sve od sebe da rade svim svojim bićem za svoj narod i Domovinu. No, je li baš tako? Nije! Ustav se prečesto krši a žudnja za vlašću raste!Svi su oni naglo promijenili načine komunikacije sa svojim narodom, a sad su u sukobima između sebe, svojih političkih ambicija, strančica, stranaka, sekti i svega ostalog što nažalost narod baca u sasvim treći red njihovog zanimanja. Upravo zato, ova riječ ČASTOHLEPLJE je savršena za mnoge od njih (ima ih dosta) čast iznimkama kojih je premalen broj.
Upitajte se malo, tko je za vas u Hrvatskoj onaj kojemu bi vrlo rado prilijepili ovu riječ ČASTOHLEPLJE?
Častohleplje ili ćastohljeplje?
Častohleplje ili ćastohljeplje, bez obzira na to kako se piše, je negativna osobina kojom se označava želja za postizanjem slave, ugleda i poštovanja drugih ljudi. Osoba koja pati od častohleplja ima nezdravu potrebu da bude u centru pažnje, da se ističe svojim dostignućima i da bude uvažavana od drugih. Međutim, ova potreba za potvrdom može biti toliko jaka da osoba gubi svoju autentičnost i počinje se ponašati na način koji nije u skladu s njenim prirodnim karakterom.Častohleplje se često povezuje s narcisoidnošću i egocentričnošću. Osoba koja pati od ove osobine obično se ne može nositi sa kritikom i teško podnosi neuspjehe. Njihova želja za uspjehom i priznanjem je toliko jaka da mogu biti spremni na različite manipulacije i prevare kako bi postigli svoj cilj.
Međutim, ovo ponašanje može biti štetno kako za osobu koja pati od častohleplja, tako i za druge ljude u njenom okruženju.Častohleplje se najčešće javlja kod ljudi koji imaju nisko samopoštovanje i osećaj manje vrednosti. Oni traže potvrdu svoje vrednosti od drugih ljudi, a ne mogu da je pronađu u sebi samima. Stoga je važno da osobe koje pate od ove osobine rade na razvijanju svog samopoštovanja i samopouzdanja kako bi se oslobodili potrebe za potvrdom drugih ljudi.U zaključku, častohleplje ili ćastohljeplje je negativna osobina koja se javlja kod ljudi koji žele postići slavu, ugled i poštovanje drugih ljudi. To često dovodi do manipulacije i prevare, što može biti štetno za osobu koja pati od ove osobine, kao i za njihove bližnje. Važno je raditi na razvijanju samopoštovanja i samopouzdanja kako bi se osoba oslobodila potrebe za potvrdom drugih ljudi i postala autentična osoba sa svojim vlastitim vrijednostima i ciljevima.
Častohleplje jest bolesna ambicija koja proizlazi iz egocentrizma, koja uvijek na neki način isključuje druge, ne vidi druge, koja je na neki način sklona veličanju sebe, svojih dostignuća, koja uvijek naglašava vlastita postignuća.
Zašto je častohleplje po sebi grijeh i zašto kvari, zapravo, narušava odnose u društvu? Iz jednostavnog razloga. Zato što je častohleplje pohlepna čežnja za čašću, a bez izvrsnosti. Na neki način to je kao da netko želi postići izvrsnost bez časti. To je ono, ja nemam te posebnosti izvrsnosti, ali smatram ako pribavim, ako dobijem tu čast ja automatski, jednostavno, postajem izvrstan. Znači, to je čežnja, žudnja za časti kako bi po časti dobili tu izvrsnost. Problem je u tome što častohlepnim osobama uopće nije stalo ni do Boga ni do ljudi. Njima je stalo samo do vlastitoga sebeljublja. Znači, oni jednostavno vide samo sebe. Zapravo, gledaju samo kako oni sami mogu profitirati.
Ono što Isus u nastavku objašnjava kad pita učenike da li će piti čašu, odnosno drugim riječima, da li će biti dionici njegove muke, i kad im daje lekciju tko je najveći daje lekciju o služenju. Želi im reći: Vi ne trebate težiti za časti. Kršćanin nije čovjek koji traži časti. Mi težimo za izvrsnošću. Zar nije svetost u biti jedna vrsta izvrsnosti? Biti izvrstan. A što je za Isusa izvrsno, sveto? Nema svetosti bez služenja drugima. Naprotiv, tko hoće da među vama biti najveći neka vam bude poslužitelj. Tko hoće među vama biti prvi neka bude svima sluga. Dok s jedne strane častohlepna osoba gleda samo sebe, njoj uopće nije stalo, ne pita se, što će učiniti za drugoga, nego se uvijek pita što će drugi učiniti za nju. S druge strane, kršćanima, a osobito u ovom vremenu korizme, mora biti jedno od glavnih pitanja: Što ću ja učiniti za drugoga? Drugim riječima: Kako ću ja najbolje služiti drugima? Zato, biti izvrstan, biti svet u Isusovim očima znači služiti drugima. Današnje društvo, današnji mentalitet svijeta ne voli služiti nego gospodariti, jer služiti znači biti na dnu.
Služenje je znak određenog robovanja, podređenosti. Služenje jednostavno nije u skladu s našom kulturom uspjeha. Isus ne dokida prva mjesta. Ali kako doći do prvih mjesta? Isus je svjestan da može ukinuti taj natjecateljski duh. Čovjek teži ka izvrsnosti, ali Isus će reći u čemu je prava izvrsnost: u natjecanju u služenju. Kad čovjek služi tada doprinosi zajedništvu. Nema zajedništva, niti u Crkvi niti u društvu, bez duha služenja. Služenje znači kada prvi vidi i zadnjega i zapravo prepoznaje one zadnje kojima je pozvan služiti. Problem je što častohlepne osobe ne vide druge. One vide sebe. Mi kao kršćani smo pozvani vidjeti one koji su posljednji. Samo kada prvi služe posljednjima ostvaruje se pravedno društvo. Nema pravednoga društva bez služenja onima koji su posljednji. Nema našega svjedočenja. Mi ne svjedočimo svoju vjeru, ako ne služimo.
Služenje nikada ne razdvaja. Upravljanje razdvaja. Moć razdvaja. Služenje ne zlorabi nikada moć. Čovjek kada služi “ne zlorabi moć, nego je tu za dobro drugih”. Zato je Isus za sebe govorio da je došao dati sebe i svoj život kao otkupninu. Otkupnina je cijena koju je netko plaćao da bi ga netko izbavio od ropstva. Mogao je netko kupiti roba, ali rob i dalje ostaje rob. Ali, ako si ti platio otkupninu taj rob prestaje biti rob. On se jednostavno koristi time. Onaj koji plaća ne dobiva ništa, ne traži ništa za sebe, a time želi reći: to je služenje. Služenje je kada ne manipuliraš svojim novcem, svojom moći, kada pomažeš da netko radikalno promijeni svoj status, kada doprinosiš doista da drugi budu slobodni. To je naš put. To je put križa. Isus je umro na križu da mi budemo slobodni. Svaki puta kada gledamo križ vidimo na što smo pozvani. Pozvani smo na put služenja, ne manipuliranja, ne upravljanja, ne put časti i moći, nego put dobra za druge.
Uredio /T.H.
Napomena;
Iduća riječ za vaše komentare, a koja se odnosi na iste strukture i ljude , posebno za one koje narod bira da ga zastupa u državnim institucijama biti će( Egotriper)…
Samo nekoliko usputnih pitanja (biti će ih još!)na koja će te se moći očitovati u svojim komentarima…
-Zahtjeva li osoba zaslugu za svaku ideju?
-Koristi li se “ja“ i “mene“ (umjesto “mi“ i “nama“) gotovo
isključivo?
-Dominira li nad razgovorima i sastancima?
-Podsjeća li se druge na njihovu superiornost ili
izvrsnost?
-Zaustavlja li se druge u iznošenju njihovih
ideja?
-Nagrađuje li osoba one koji ga podržavaju (i
možda kažnjava one koji ga ne podržavaju)?
-Pokušava li osoba nametnuti svoju moć?