Mnoge priče iz Domovinskog rata puno su puta ispričane, ali ima i onih priča o malim velikim ljudima koje nikada nisu vidjele svjetlo dana. Jedna od njih je upravo ova. O herojstvu jednog čovjeka koji je spasio mnoge živote. -Povlačili smo se iz Mlina, desant u Kuparima je već bio izvršen..Bilo je to 24. listopada 1991., počinje priču dragovoljac Domovinskog rata, hrvatski branitelj, pripadnik SJP Grof, Nikša Miljas.
Miljas kaže kako su taj dan s njim bili suborci iz SJP Zlatko Milić, Željko Ugrina, Mario Kos, Seno Bajramović i Srećko Stanković te tri pripadnika ZNG.
-Nas devet smo se povlačili prema Dubrovniku, zadnji smo izlazili iz Župe dubrovačke, nastavlja. -Došli smo do donjeg dijela Čibače i tu smo zaglavili. Tukli su nas granatama, imali smo jednog mrtvog, a svi smo ostali osim Zlatka Milića bili ranjeni.
-Zlatko nam je pomagao, izvadio zavoje, gelere koje je mogao u tom trenutku i na tom mjestu. Nismo znali što ćemo ni kako ćemo. Nismo mogli nikuda. Ležali smo par sati, a onda je došao Zoran, kao da ga je poslao sam Bog.
Zoran Radić je tada imao 19 godina. Prebjegao je iz JNA na Rašicu i odlučio se priključiti Zboru narodne garde.
-Nakon obuke na Čepikućama išli smo na Osojnik, tamo smo bili do povlačenja.
Raspoređen sam dalje u Župu dubrovačku, tamo mi je bio zapovjednik Andrija Oberan. Bio sam njegov osobni vozač, iz Župe sam, poznavao sam je dobro. Bili smo stacionirani u Orlandu i držali smo položaje. Vozio sam hranu, vodu, vojsku, sve što je trebalo. Kad je došlo do povlačenja iz Orlanda smo se prebacili preko Goričine u Kupare. Kad je krenulo povlačenje prema Gradu, u kombiju sam imao municiju i s tim kombijem sam morao izaći. Krenuo sam starim putem preko Mljekare jer su oni pucali po magistrali. Padale su granate i u novom dijelu Čibače, izletio mi je na put Ivica Žutić i mahnuo mi da stanem. Rekao mi je da ima ranjenih koje treba izvući.
Žutić je slučajno naletio na grupu ranjenih hrvatskih branitelja i Zoranu pokazao gdje se nalaze.
Prepoznao sam Ivicu Matića, jer je bio pripadnik ZNG-a kao i ja…Druge nisam poznavao dotada, kaže Zoran.
-Ivica Matić je stajao kraj mene, zagrlio me i u tom trenutku je pala ta granata koja ga je ubila, dodaje Miljas.
Neki su ranjenici sami ušli u kombi, neke su unijeli, Miljas i Seno Bajramović su zadnji ušli u kombi, a tijelo Ivice Matića nisu mogli unijeti jer jednostavno nije bilo mjesta.
Kraj mene su sjedala dva čovjeka, jedan je bio cijeli krvav. I da sam ga znao, takvoga ga prepoznao ne bi. Jecaji su odzvanjali kombijem, jaukali su, boljelo ih je. Jedva je kombi potegnuo, morali smo ga gurati. Kad smo krenuli, nije bilo stajanja. Pucali su po nama, a ne smiješ stati jer više nećeš krenuti. Vozili smo preko kamenja, grana, svega što se na putu nalazilo, vožnja je bila poprilično gadna. Stigli smo do Dupca, tamo je bilo pripadnika Specijalne i mineri s Željkom Petrovićem.
-Da nije bilo Zorana, iskrvarili bi na smrt ili bi pali četnicima u ruke, poklali bi nas, dodaje Nikša, vidno ponosan i zahvalan Zoranu. Zanimljivo je da donedavno nije ni znao tko je taj čovjek koji je tog dana u Župi dubrovačkoj spasio toliko ljudskih života.
-Raspitivao sam se tko je čovjek koji nas je spasio, nitko mi nije znao reći. Čuo sam da je to bio neki gardist koji je kasnije poginuo. Mi smo bili bukvalno otpisani, nikome nije palo na pamet da se pomakne s Dupca, da nije bilo njega koji nas je spasio, nitko drugi ne bi! Zoran je skroman, pa umanjuje svoje zasluge, ali on nam je spasio živote, a o tome malo tko zna. Slučajno smo lani sjedali jedan preko puta drugog, dotakli se teme, kad sam saznao da je to on, cijeli sam se naježio!
-Stigli smo na vidikovac, a tamo su gađali sa svih strana, granatama, topovnjačama, nije bilo prestanka. Nije se moglo pješke proći, svi smo čekali da se smanji nekako intezitet napada. Oni pošto su bili jedva živi, nije bilo čekanja, morali smo proći. Na toj nizbridici smo se razletili, punih 60 km/h, znali smo na uzbrdicama voziti po 5 km/h, smije se Zoran.
-Put nam se činio da traje 16 dana do bolnice, nadovezuje se Nikša Miljas.
Nakon što je cijele kalvarije iskrcao ranjenike, Zoran je mislio na tijelo poginulog suborca.
-Našao sam neke suborce tu po gradu, pao mi je napamet Majsan, da se njime vratimo u Župu. Došli smo u policiju, nije bilo vozača trenutno, dali su meni da slobodno vozim. Tomislav Bender, Željko Baničević, Gordan Čavar i ja smo pošli. U JNA sam bio vozač transportera i znao sam kako se vozi. Krenuli smo, do Ilijine glavice sam se već snašao u vožnji. Ponovo magistrala, opet granate, ali sad smo u Majsanu, on vuče, čuje se po njemu, prskanje, ali on ide, ima zaštićene gume.
Na Dupcu su priča Zoran naišli na sivi kombi od Marina Ivušića.
-Rekao sam Žutiću, koji je još uvijek bio tu, amo ti i ja ponovo tamo i pokušati izvući tijelo Ivice Matića. Sjeli smo u kombi i otišli, tijelo smo našli kako smo ga i ostavili, nigdje nije bilo nikoga. Kad smo doveli tijelo na Dubac, pokojni Bender je okrenuo Majsana kraj pumpe, ubacili smo tijelo i nešto pušaka i municije. Neki su se ljudi koje smo zatekli na Dupcu također ukrcali u Majsana, došli do bolnice.
-Nikad nitko nije ispričao ovu priču! Bilo je ljudi oko njega, bilo je onih koji su imali mogućnost ispričati njegovu priču, ali to nisu učinili!, dodao je Nikša.
“Napit ćemo se prijatelju, kad dođemo u Grad, ako se izvučemo odavde….” bile su zadnje riječi branitelja Ivice Matića upućene Nikši Miljasu koji i dan danas posjećuje njegovo posljednje počivalište.