Dobriša Cesarić, bio je veliki hrvatski pjesnik i prevoditelj.
Rođenje: 10. siječnja 1902., Požega
Preminuo: 18. prosinca 1980. Zagreb
Svi, pa čak i oni koji nisu ljubitelji čitanja znaju bar jedan Cesarićev stih, pa se uz mnoštvo kapi “Slapa” ,“Voćka poslije kiše” i danas njiše u mnogim srcima. Pjesničko djelo Dobriše Cesarića sadrži desetak knjiga pjesama i prepjeva. Umro je 18. prosinca 1980. godine u Zagrebu.
Cesarić nam u svojim pjesmama ostavlja bogato nasljeđe simbolističko-impresionističke poezije vješto ugrađene u svoje iskaze koji se, na prvi pogled, čine jednostavnim, no, zapravo su rečenično zgusnute akustičke i vizualne impresije, rečenično iskazane spoznaje o životu i raskošne slike.
Od 1924. do 1926. godine radi u arhivu HNK u Zagrebu, a od 1929. do 1941. godine kao knjižničar u Higijenskom zavodu i lektor u Školi narodnoga zdravlja.[3] Nakon uspostave NDH radi u Ministarstvu narodne prosvjete i to u Uredu za hrvatski jezik[3] a nakon Drugoga svjetskog rata radi u Nakladnom zavodu Hrvatske te kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora.[4] Bio je redoviti član HAZU-a (Razred za književnost) od 1951. godine[4] te 1962. predsjednik Društva književnika Hrvatske.[3] Dobriša Cesarić, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena, umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine.[4]., piše wikipedija
Dobriša Cesarić rodio se u Požegi 10. siječnja 1902. godine. Djetinjstvo je proveo u Osijeku gdje se s obitelji preselio kada je imao tri godine. U Osijeku je pohađao i osnovnu školu.
1916. godine s obitelji se preselio u Zagreb. U Zagrebu je završio realnu gimnaziju te je odmah nakon toga upisao studij prava. Pravo je ipak ubrzo zamijenio studijom filozofije, a radio je kao lektor, književnik i urednik.
Glavninu njegovog književnog stvaralaštva činilo je pjesništvo. Osim toga radio je kao prevoditelj, prevodeći s njemačkog, bugarskog, ruskog i slovenskog jezika.
Prvu pjesmu naziva “I ja ljubim…” objavio je još 1916. godine, a prva pjesma objavljena u književnom časopisu “Kritika”, zvala se “Buđenje” i tiskana je 1920. godine.
Nakon 1920. godine njegove pjesme izlazile su u mnogim časopisima.
Prva zbirka pjesama zvala se “Lirika” i objavljena je 1931. godine. Kasnije je objavio još “Osvijetljeni put”, “Spasena svjetla”, “Moj prijatelju”, “Slap”, “Povratak”, “Voćka poslije kiše” i mnoge druge. Svojim pjesmama prikazao nam je svoja razmišljanja o životu te nam je otkrio životne radosti, boli i ljepote.
SLAP
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
VOĆKA POSLIJE KIŠE
Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi, pa ih njiše.
I bliješti, suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.
Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet, kao prvo.
Obično, malo, jadno drvo
POVRATAK
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti — velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi —
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići —
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti — velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim
PJESMA O TIŠINI
Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
A njena sestra zove se Samoća.
Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
I punim smisla govori ti mukom,
Ili ti ruku položi na rame.
Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uveća,
Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća.
Ovdje možete pročitati bogat opus Dobriše Cesarića
I.H.