Šufflay Milan bio je poznati hrvatski povjesničar i pisac. Bio je jedan od glavnih promotora ideje o »granici na Drini« kao granici svjetova, njegovo ubojstvo je organizirao režim kralja Aleksandra.
Dana 18. II. 1931., prije nešto više od 92 godine, u Dalmatinskoj ulici u Zagrebu ispred kućnoga broja 4a (danas broj 6) mučki je čekićem napadnut, a dan kasnije podlegao ozljedama te preminuo hrvatski intelektualac dr. Milan Šufflay. Mlađe generacije možda slabo znaju tko je zapravo bio Šufflay, ali starije generacije pamte kao ga kao simbol otpora jugoslavenstvu, odnosno režimu kralja Aleksandra I. Karađorđevića. No, tko je zapravo bio i čime se bavio dr. Milan Šufflay?
Od rođenja do kraja Prvoga svjetskog rata
Milan Šufflay bio je hrvatski povjesničar, književnik, političar, prevoditelj, jedan od utemeljitelja albanologije (albanistike) i znanstvene fantastike u hrvatskoj književnosti. Već iz ove rečenice vidi se da je riječ o osobi o kojoj se itekako ima što napisati. Rođen je 8. XI. 1879. u Lepoglavi. Upisao je 1893., i maturirao 1897. na zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji kao najbolje klasificirani đak. Povijest je studirao na Mudroslovnom, odnosno Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1901. temom Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1075 – 1108). Nakon toga studirao je u Beču na Institutu za povijesno istraživanje (1902 – 1903), zahvaljujući preporuci svoga sveučilišnog profesora Tadije Smičiklasa.
Šufflay je bio poliglot, odnosno poznavatelj brojnih jezika (njemački, engleski, francuski, talijanski, mađarski, svi slavenski jezici, latinski, starogrčki, srednjogrčki, albanski, novogrčki, hebrejski i sanskrt). Tijekom svoje karijere bio je kustos (pripravnik) Narodnoga muzeja u Budimpešti (po nagovoru Ljudevita Thallóczya; 1904 – 1908) te profesor na katedri za pomoćne povijesne znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1908 – 1918). Šufflaya je izvanrednim profesorom 1908. imenovao ban Pavao Rauch te ondje utemeljuje katedru za pomoćne povijesne znanosti. Zbog svojih loših odnosa s banom i daljnjim rođakom Nikolom Tomašićem biva udaljen s fakulteta nakon njegova imenovanja banom, ali ga u rujnu 1912. Slavko Cuvaj obavješćuje da je imenovan redovitim profesorom, što ostaje do svoje mirovine 1918. godine. U međuvremenu je, tijekom 1915. i u jeku Prvoga svjetskog rata, mobiliziran.
Sudski spor i zatvor
Šufflayu je suđeno zbog optužbe za veleizdaju te navodne suradnje s političkom emigracijom s ciljem da se Hrvatska odvoji od Kraljevine SHS, a bio je zatvoren u Srijemskoj Mitrovici 1921 – 1922). Suđeno mu je u Zagrebu zajedno s odvjetnikom dr. Ivom Pilarom i još 14 suoptuženika u sudskome sporu koji se odvijao od 2. do 25. VI. 1921. prema optužnici od 3. V. 1921. Tijekom suđenja je, zbog optužbi za nasilno odvajanje Hrvatske od Kraljevine SHS, rekao da Hrvatskoj ne treba oružana borba kao u Irskoj, niti odvajanje nasilnim putem. Prilikom suđenja bio je prekidan brojnim upadicama sudaca. Kao prvooptuženi, osuđen je na tri godine i šest mjeseci zatvora. Neki od kolega znanstvenika iz Čehoslovačke, Austrije i mađarske pokušali su ishoditi njegovo pomilovanje, ali uzalud.
Iz zatvora je pušten u 2. X. 1922., nakon što je operiran i nakon što su liječnici konstatirali da boluje od tuberkuloze, emfizema i greške na srcu. Nakon toga se privremeno nastanjuje kod sestre Zlate u Gundulićevoj ulici u Zagrebu. Možda je manje poznato da je upravo Šufflay bio jedan od začetnika ideje “granice na Drini”.
Codex albanicus i prijetnje 1931.
Bio je aktivni političar prve polovice 20. st., posebno zapažen tijekom svoga djelovanja u vrijeme Kraljevine SHS. Bio je član vodstva Hrvatske stranke prava, a tijekom svoje političke karijere pokušao je 1925. organizirati Hrvatsku narodnu radikalnu stranku. Napisao je “Manifest” kojim je trebalo objaviti početak stvaranja nove političke stranke, ali do toga nije došlo. U proljeće 1928. Šufflay je napravio odmak od političke karijere te je dobio ponudu za rad na katedri povijesti Jugoistočne Europe u Budimpešti. Ponudu je prihvatio i imenovan je profesorom 1. VI. 1928., ali je ubrzo dobio odbijenicu za traženu putovnicu bez koje nije mogao u Budimpeštu. Neposredno prije svoje smrti i prilikom završavanja svoga rukopisa na III. svesku Codexa albanicusa, otputovao je 4. I. 1931. u Albaniju. Po svome povratku u Zagreb, primio je 24. I. prijeteće pismo s potpisom “Za kralja i otadžbinu”. Već u veljači (15. II.), napada ga list “Naša sloga” u članku naslovljenom “Dosta nam je toga”. Samo tri dana kasnije (18. II.) isti list donosi novi članak naslovljen “Padat će glave”, čime se dalo naslutiti u kakvoj je opasnosti tada bio Šufflay, svjestan ili nesvjestan iste u datom trenutku.
Atentat u Dalmatinskoj ulici
Kao što je spomenuto, atentat na Šufflaya dogodio se 18. II. 1931. u Dalmatinskoj ulici u Zagrebu na kućnom broju 4a, nakon prethodne prijetnje i nekolicine napada putem medija. Kao izvršitelji atentata navode se pripadnici režima kralja Aleksandra I. Karađorđevića (Ljubomir Belošević i Branko Zweger, a s njima i Stevo Večernica), odnosno pripadnici organizacije Mlada Jugoslavija koja je uživala kraljevu potporu. Dočekan na izlasku iz kuće (zgrade), zadobio je smrtonosan udarac čekićem u glavu te je dan kasnije podlegao ozljedama i preminuo oko 23 sata u sobi br. 12 u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu. Dva sata nakon atentata, redari su provalili u njegov dom te, prema nekim navodima, ukrali spise i u rukopisu završen III. svezak knjige arhivske građe Codex albanicus (Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia) koji nikada kasnije nije pronađen. Kao jedan od razloga atentata spominjana je i velika svota honorara (spominjala se cifra od 100 000 švicarskih franaka) koju je Šufflay nekoliko tjedana ranije donio iz Albanije, a koja je nestala zajedno s ukradenim spisima i spomenutim zgotovljenim rukopisom knjige. Svaka medijska vijest o ovome događaju je zabranjena.
O njegovoj smrti novinar i pisac Josip Horvat je napisao: “Uveče 18. II., kad je kao svaki dan odlazio u Dalmatinsku ulicu, agentske mu sjene više nije bilo za petama. Možda nije to ni primijetio jer se te večeri spustila gusta magla prigušivši uličnu plinsku rasvjetu. Kao svako veče, točno u 8 sati (20 sati, op. a.) izašao je iz kuće br. 4a. Kad se pojavio na pragu, tri su čovjeka s ugla ulice naglo pošla prema njemu. Prvi ga je udario po glavi tolikim zamahom da mu je štap ispao iz ruku. Jeknuo je jedino mukli udarac. Šufflay se složio kao pokošen. Jedan ga od trojice odmah pridigao, prislonio na vrata mehaničarske radionice u kući Dalmatinska ul. br. 4 i pretresao mu džepove. Treći je odjurio do gostionice “K orlu” odakle je kratko telefonirao: “Svršeno je!”. Automobilom, koji ih je dočekao u magli, napadači su nestali. Sve je bilo gotovo u dvije-tri minute.”
Njegovo smaknuće snažno je odjeknulo u domaćoj, ali i svjetskoj javnosti. Poznato je da su posljednjih dana veljače 1931. veliki svjetski znanstvenik Albert Einstein i pisac Heinrich Mann putem Međunarodne lige za ljudska prava u Parizu pozvali kulturni svijet da digne glas protiv režima kralja Aleksandra i toga ubojstva koje je jedno u nizu sličnih koja su se u to vrijeme događala u Kraljevini Jugoslaviji. Milan Šufflay pokopan je u grobnici pored Stjepana Radića koja se nalazi na zagrebačkom Mirogoju. Njegovi atentatori (Belošević i Zweger), osuđeni su tek 1940. godine, ali je Belošević u naknadnom procesu oslobođen.
Obiteljsko porijeklo
Milan Šufflay najmlađe je dijete učitelja Augustina Šufflaya (1847 – 190?) i Franciske rođ. Welle von Vorstern (1847 – 1910), inače Njemice iz Ugarske. Imao je dvije starije sestre, Angelu i Zlatu, obje sa završenom učiteljskom školom. Obitelj Šufflay bila je plemićkoga podrijetla, plemstvo joj je dodijeljeno 1675. od strane cara Leopolda I. koji ga je dodijelio Matiji Šufflayu. Prezime Šufflay navodno dolazi od latinske riječi “suflator”, a obitelj rod vuče vjerojatno iz Württemberga ili Saske, a u Hrvatsku su se doselili tijekom druge polovice XVI. stoljeća.
Autor brojnih povijesnih i književnih djela
Šufflay je za života objavio brojna djela te bio autorom brojnih članaka, eseja i kritika. U svome znanstvenom radu bavio se pomoćnim povijesnim znanostima, poviješću hrvatskoga srednjovjekovlja te albanskim srednjovjekovljem. S Tadijom Smičiklasom, koji ga je smatrao izrazito darovitim i čijim je studentom bio, surađivao je na izradi Diplomatičkoga zbornika Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (II., 1904). Surađivao je u izradi albanskoga diplomatičkoga zbornika Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, kojega je pisao u suautorstvu s L. Thallóczyjem i K. Jirečekom od 1913 – 1918. (I. i II. svezak).
Iznimno je poznat po proučavanju albanske povijesti o kojoj je napisao nekolicinu knjiga: Albanski gradovi i utvrde posebice u srednjem vijeku (1924.), Srbi i Arbanasi (1925.), Statuti i uredbe kaptola dračke stolne crkve (u suautorsku s V. Novakom, 1927). Osim znanošću, bavio se i književnošću te objavio povijesni roman Kostadin Balšić (pod pseudonimom Alba Limi 1920) i znanstvenofantastični roman Na Pacifiku godine 2255 (1920). Autor je političkoga eseja Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike: dvanaest eseja (1928).
Korišteni izvori i literatura:
Horvat, Josip. Hrvatski panoptikum (drugo izdanje). Globus, Zagreb, 1982.
Kovačev, Neven, Milan Šufflay i pomoćne povijesne znanosti, Pro tempore, god. 8 (2016), br. 10-11, str. 304-317.
Šufflay, Milan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje.Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 17. 4. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59985>.
Foto: Wikipedija
