Dok se netko silno trudio ubaciti Borisa Dežulovića u tek padnuti Vukovar, tog kobnog studenog 1991. nitko se nije trudio iz Vukovara izvući Sinišu Glavaševića.
Dok se Boris Dežulović po Vukovaru vozio s oficirima JUGOSLAVENSKE Narodne Armije razgledavajući njihov zločin, Sinišu Glavaševića su vojnici te armije vodili na Ovčaru.
Dok je Siniša Glavašević iz Vukovara čitavo vrijeme opsade izvještavao o velikosrpsko jugoslavenskoj agresiji, osvajanju i zločinu koji se tamo događa, Boris Dežulović je bio u Splitu i izvještavao o istom onom o čemu izvještava javnost danas.
Siniše Glavaševića više nema. Ubijen je i bačen u jamu.
Ostao nam je živ i zdrav Boris Dežulović.
Sigurno se i neometano vratio iz Vukovara.
Nije morao spašavati živu glavu kroz kukuruze kao neki naši preživjeli Vukovarci, niti je morao proći kroz srpske logore Stajićevo, Begejce, Sremsku Mitrovicu ili Niš, kao mnogi naši koji su bili zarobljeni nakon pada Vukovara.
Vratitli su ga živog i zdravog, okrepljenog čašom opljačkane rakije oni koji su srušili Vukovar.
Ostao nam je njegov povijesni izvještaj iz Vukovara u kojem niti na jednom mjestu nije povezao Jugoslaviju, Veliku Srbiju, Jugoslavensku Narodnu Armiju ili bilo što iz domene velikosrpsko jugoslavenke politike sa ZLOM koje su u Vukovaru napravili.
Napisao je izvještaj kao da je bio u nekoj dalekoj nepoznatoj zemlji, u nekom građanskom ratu, u gradu u kojem su se poubijali neki divljaci, ustaše i četnici, a on je došao s dobrim dečkima iz JNA koji su tamo napravili red.
Njegov izvještaj nije bio svjedočanstvo jednog velikog jugoslavenskog zločina, nego maska za opravdanje agresije na Hrvatsku, koja je trebala svijetu biti prikazana kao oslobođenje.
“Oslobođeni Vukovar” bio je samo jedna stanica na putu prema konačnom “oslobođenju” i gašenju Hrvatske, po drugi put, od strane istih “osloboditelja”.
Siniša Glavašević je mrtav. Njegova smrt nije uzaludna, jer se oštrica zla otupila na gradu heroju Vukovaru u kojem je on ostao do posljednjeg daha.
Hrvatska živi.
Hrvatska živi zahvaljujući njegovoj žrtvi i žrtvi naših branitelja.
Ali Hrvatska ne živi dobro. Hrvatska izgleda bolesno.
Čitajući samo naslove koje danas pišu neki novinari čovjek se razboli.
Oboli kad shvati što se događa.
Sve je izvrnuto, iskrivljeno, lažno, pokvareno, zločesto…
Nema poštovanja prema žrtvi, niti prezira prema agresoru.
Sve se izjednačava. Što više, žrtva postaje krivac.
Svatko tko poznaje povijest prepoznaje njeno ponavljanje.
Ima li u tome i naše krivnje?
Gdje smo mi u svemu tome?
Čemu mi danas svjedočimo?
Što činimo da Hrvatskoj bude bolje?
Što činimo da Hrvatska ozdravi?
Autor/Miki Bratanić
O autoru
Miki Bratanić po profesiji je konzultant za primjenu informacijskih tehnologija u hotelijerstvu sa stalnom adresom boravka u Splitu. Dugo godina radio je u jednoj od najvećih svjetskih informatičkih korporacija, što mu je omogućilo stjecanje poslovnog iskustva i vještina, te putovanja i upoznavanja ljudi. U privatnom životu intenzivno se kao član Društva hrvatskih književnika bavi pisanjem i objavljivanjem knjiga, te sudjelovanjem u raznim kulturnim događanjima. Aktivno djeluje i u javnom životu publicirajući članke i kolumne.
Njegova životna preokupacija je projekt “Priča o konobi”, osobno autorsko djelo u kojem raznim aktivnostima kroz prizmu konobe govori o našim prepoznatljivostima, običajima, tradiciji i baštini. Svoju priču o konobi uobličio je u multimedijalnu prezentacijsku formu sa zanimljivim fotografijama, tekstovima i glazbom koju predstavlja publici u domovini i inozemstvu. Više o autoru-OVDJE