Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Saboru 2. svibnja 1843.
Višnja slast i milina svojim prirodjenim materinskim jezikom govoriti moći i smeti…
Preuzvišeni Gospodine Grofe i Bane, Presvetli Velmože! Slavni stališi i redovi!
Kao što svaki pravi Harvat i Slavonac, tako sam i ja s velikom zaisto radostju i unutrašnjim uzhitjenjem razumio, da slavni stališi i redovi ovih kraljevinah žele: podignutje katedrah za narodni naš jezik i literaturu, (kako ja mislim) ne samo u Akademii nego u celom Distriktu Akademie Zagrebačke čim bez dvojbe to steći žele, da svi izobraženii stanovnici kraljevinah naših svoj maternji jezik dobro i izvarstno nauče. Nu, pitam ja s poniznim dopuštenjem: na kakovu će korist i svarhu biti učenje našega jezika kakovim uspehom kakovom posledicom kakovim trudom učit će ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim nikada nikakovo dobro skopčano nebude; ako po njem nitko ništa zaslužiti si nebude mogao; i ako mi nikad niti pomisliti nećemo, da ga u javni život uvedemo Zaisto će on bez toga, kao i do sada ostati u tmini, šnjim će se zabavljati samo oni, koji baš za to vremena imali budu, u ostalom neće ga opet veća strana naroda znati, a oni, koji se javnim životom bave, i koji su u javnih službah stavljeni sasvim će ga zanemariti kao i do sada; podignutje pako naših katedrah i učionah neće na drugo služiti, nego na zasleplenje domorodacah i tudjinah.
Znam ja, da mi kako smo ovde sakupljeni s veće strani naš jezik dobro neznamo, i da se u celoj našoj domovini osobe obadvojeg spola, koje u svom maternjim jeziku dobro govoriti, čitati i pisati znadu, lahko na parste prebrojiti bi mogle; a šta je tomu uzrok nego to: da ga mi u javnom životu i poslovih nigde neupotrebljavamo, i š njim se samo tako zabavljamo, kao gizdavi gospodar svojim plaćenim slugom.
Još nezna veća strana naroda našega, kakova je to višnja slast i milina svojim prirodjenim materinskim jezikom govoriti moći i smeti, to samo on iskreno ćutiti može, koj je duže vremena medju tudjemi narodi u tudjih daržavah stanovati i živiti morao. Mi naš jezik čuvamo još uvek samo za družinu i za naše kmetove. U občinski život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremenah, kad su na celom svetu jedini jezik latinski za izobraženi i izdelani daržali, taj jezik; u družtveni život i familiu našu uvuko se je s vremenom jezik nemački i promenio našu prirodjenu narav i način mišljenja otacah naših; u Primorju pako učinio je isto jezik talianski. Šta smo mi stigli po tom, nego to: da smo se odtudjili sami sebi, da smo se odcepili od susedne jednorodne bratje naše, i da mnogi od naroda našega niti neznaju od kojega su naroda i koji puci po rodu, po karvi, i po jeziku k nama spadaju!!!
Mi gledamo svaki dan, kako domovina naša sve dublje i dublje propada, kao imanje one detce, koja pod više tutorah stoje, svaki od ovih tutorah stavi si nešta u žep, svaki si nešta prisvoji, najposle neće ostati detci ništa.
Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu.
Tko može celomu jednomu narodu zabraniti, da svojim prirodjenim jezikom govori…
Čuli smo mi jučer preuzvišenu gospodu Bana i Biskupa pred sakupljenimi slavnimi stališi i redovi ovih kraljevinah izjaviti se, da ćedu oni u velikom saboru ugarskom i magjarski govoriti, ako time stvari i domovini našoj hasniti budu mogli, mi se nismo protivili tomu, niti se protiviti želimo; nama je drago da su i preuzvišena ta gospoda toga mnenja, da Harvati i Slavonci u javnom životu nemoraju uvek kod jezika latinskog ostati, i njihova misao veseli nas zaisto tim više, budući da se ufati i nadati možemo, da oni s vremenom u Harvatskoj i Slavonii k Harvatom i Slavoncem harvatskoslavonski će govoriti, ako bude jedanput naš jezik u javni život uveden.
Nu čitam ja u očiuh od mnogih ovde nazočnih tu misao: da mi to dopuštenje, da se naš materinski jezik u javni život i u poslove uvede, nikad i nikad zadobiti nećemo! A ja pitam slobodnim duhom: tko može celomu jednomu narodu, ako je taj i Bog zna, kako malen, nu ako istinitu i krepku volju ima, zabraniti, da svojim prirodjenim jezikom govori, da ga na parvo mesto stavi, i po tom narodnost svoju digne, tko može i srne slobodnomu narodu, kao što su konštitucialni Harvati i Slavonci, to zaprečiti. Ima li sile na svetu, koja ono, što Bog komu poda, uzeti sme ili pako, kojoj stvari drugo opredeljenje podati, nego joj ga Bog poda, a na što su jezici narodah odlučeni, to će svaki izmedju nas znati, ja mislim na taj cilj najviše, da se š njima narodi od drugih odlikuju, da se š njima služe, i da svaki narod svoj jezik nad svimi drugimi štuje, ljubi i uzvisuje. Vodimo dakle i mi već naš jezik k njegovomu cilju, i daržimo se u tom primera ostalih narodah europejskih koji svi martvi jezik s živimi zameniše, i po tom k narodnomu svo¬jemu razvitju najviše doprinesoše; pogledajmo samo na susedne puke, koji s nama pod jednim žezlom austrianskim stoje, svaki od njih Nemac, Talian i Magjar postavio je svoj jezik na parvo mesto, samo mi ponizni i krotki Slavjani, kojih u Carstvu 17 milionah ima, samo mi plašljivi Harvati i Slavonci, koji u domovini našoj s nikakvimi drugimi puci smešani nismo, bo¬jimo se našega jezika, volimo služit tudjemu, tudjoj volji, i činimo samo ono, što se drugim lepo i krasno vidi, i što je drugim hasnovito.
Ili je možebiti jezik slavnih predjah naših od providnosti nebeske, ili od kakvog prokletstva na to osudjen da uvek u robstvu i kod prostog puka prebiva da uvek u blatu kopa i da nikad u visinu poletiti nesme. Kuda toliki drugi jezici od našega manje mili i sladki, manje bogati i izdelani, manje krepki i silni, kroz toliko vekovah već lete i uzdaržavaju se. Pitam ja sve izkrene Harvate i Slavonce: što im na to sarce veli. Je da li je naš jezik, jezik najprostranii i najdalje razšireni u celom svetu, za večnu tminu, ili za jasnu bistru svetlinu stvoren ako je za parvo odhitimo ga onda, što hitrie za na veke u vekoviti grob! zaboravimo ga sasvime, nepodižimo nikakovih učionah i katedrah za njega, nego ogarlimo sa svom silom parvi živi, koj nam se nudi, bio taj aziatski ili europejski; možebiti da ćemo šnjime barem u tudjem kipu sretnii postati ali ako je za svetlost stvoren, a tko bi o tom i dvojio, moramo ga čistiti od svake tmine, koja ga sad još krije, moramo se samo za njega skarbiti, samo š njim najviše zabavljati se, i kao majka dete svoje nad svimi drugimi stvari ljubiti ga! On nam mora biti parvi sarcu našemu, on mora biti parvi i duhu našemu! Š njim i po njem moramo nesretnu našu domovinu i nesretni naš narod sretnimi učiniti! U njem neka nam se zakon daje i razglašuje, on neka bude trublja od buduće naše sreće i slave!
Mi smo potomci onih predjah koji su u staro vreme maternji svoj jezik na toliko ljubili, da su ga već u 9. stoletju izpovednici tako vere katoličke kao i garčke u istu carkvu uveli i njega time u svetu s najstariim garčkim i latinskim usporedili, a u domovini svojoj nad njimi ga uzvisili; mnogo ih je to truda stalo, nu oni su stalnostju svojom sve teškoće nadvladali, i još sada se velika strana našega naroda s njime u carkvi služi! Mi smo sini majke slave, koja je svojom detcom sav svet oplodila i koja samo zato tako duboko u tmini i potlačena leže, jer im je jezik potlačen; pokažimo dakle da smo vredni biti potomcima takovih predjah, da smo vredni sinovi takove majke, i da ono, što nas i jezik naš tlači, razdrobiti želimo, hoćemo, i možemo!!!
Ko svoj može biti, tudj neka ne bude…
Naš narod proslavio se je mnogo putah u Istorii junačtvom, smionstvom i postojanstvom, pomislimo samo na vremena Alexandra velikoga maćedonskoga, na slavne domaće naše vladare Ograna, Dušana i Krešimira, na branitelje od Metulja i Siska, na boj Grobnički, na rat sedmoi tridesetoletni, te na najnovii francuzki; u sva ta bojna vremena proslavio se je naš narod telesnom silom, i nadvladao puke kopjem u ruci, ali sada je nastalo 19. izobraženo stoletje, u kojem se puci duhom i umom medju sobom bore, trebalo bi dakle, da ih i time nadvladamo ili barem da se s njimi usporedimo, nu kako ćemo to učiniti, kad je duh naroda našeg, narodni naš jezik, u lancih, i kad se potlačen svagde tudjemu klanjati mora; radimo dakle složno i krepko, da se barem u domovini njemu drugi već jedared klanjali budu.
Nemojmo se u tom obziru strašiti svake sene, koja nam grozi; nemojmo se bojati, da ćemo po tom ustav naš ili konštituciu našu i municipalna prava naša izgubiti, ona će time samo bolje ustanoviti i utvarditi se; nesvadjajmo se u domovini našoj kao bratja radi jedne stvari, koja nam svim jednako draga, jednako sveta biti mora, nego čuvajmo hrabro i bratski ono do zadnje kaplje karvi, što je naše; samo tako možemo u Harvatskoj i Slavonskoj ostati Harvati i Slavonci, a u svetu slobodni, nezavisni narod. Nemislimo, da jezik naš nije jošte prikladan zato, da ga u javne poslove uvedemo: ta on je bio prie 800 godinah jezik diplomatički harvatskih i sarbskih kraljevah, a kasnie i turskoga carstva, on je tako bogat, tako izdelan, tako blagozvučan, kao što je malo samo jezikah na svetu; on poseduje u ostalih slavjanskih narečjih neizcarpivo blago: zašto bi dakle bojali se i oklevali uvesti ga u javni život; zašto bi se bojali reći, da mi želimo, da nam se zakoni i zapovedi pišu u krasnom našem materinskom jeziku, kad se to nisu plašili učiniti drugi narodi, kojim je jezik mnogo surovii i siromašnii “Ko svoj može biti, tudj neka ne bude!”
Carni oblaci puni dažda i grada vise nad nami i domovinom našom, silne velike vode obkoljivaju nas od svih stranah, i groze nam strašnom poplavicom, kako se možemo mi od nje osloboditi, nego ako jame i kanale kopali budemo, po kojih se vode odcede, i ako tvardi most sagradili budemo, po kojem ćemo na suhom preko njih projti i od svake pogibelji izbaviti se; taj most je naš materinski jezik! Ako smo ga doma ustanovili, utvardili i podigli, neimamo se već strašiti ništa od nijedne strane od njedne stvari!!!
Na koncu činim pozorne stališe i redove tih kraljevinah, da nisam od one u galop tarčeće stranke, koja odmah i taki sve i sva steći želi; poznam ja dobro one velike predsude, onaj mali obškurantizam, i onu neizmemu nemarnost, koja u domovini našoj vladaju, i koja čine, da se sve tudje domaćemu i svaki tudji jezik materinskomu predpostavlja, zato sam ja samo toga mnenja, da bi slavni stališi i redovi na to jedankrat već misliti počeli, kako da svoj jezik tudjemu predpostave, i njega u javni život uvedu, i da se u molbi za podignutje katedrah narodnoga jezika ta klauzula prida, da mi te katedre zato molimo; budući da mislimo svremenom naš jezik polag primera drugih europejskih narodah u javni život i u poslove uvesti, i martvi živim zameniti; jer ako mi na to nikada niti pomisliti nećemo ostat ćemo kao i do sada ne narod nego sena naroda, a u Europi medju narodi, koji se svi živimi jezici služe, kao zapušteni mali otok na moru, i umreti ćemo zaista prie ili posle s martvim jezikom i mi, i to umreti kao onaj čovek, koi u celom svojem živlenju za uzdaržanje svog života baš ništa radio nije!!!
Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.-1848.)
Hrvatski političar, povjesničar i književnik (Varaždin, 1816. – Puhakovec, 1889.) bio je jedan od nositelja ilirskog pokreta, tj. hrvatskog nacionalnog preporoda. Svoj život posvetio je politici te kulturnom i znanstvenom djelovanju. Bio je jedan od sazivatelja Narodne skupštine koja je 25. ožujka 1848. godine Josipa Jelačića proglasila banom. Zalagao se za uvođenje hrvatskoga jezika umjesto latinskog kao službenoga te je bio prvi zastupnik koji je na materinskom jeziku progovorio u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. godine.
Od znamenitoga Kukuljevićeva govora do priznanja hrvatskoga kao službenog jezika u Saboru proteklo je još četiri godine.izvor-sabor.hr/hr
2. svibnja 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski održao je prvi govor na hrvatskom jeziku u Saboru. Kolika je bila teška borba za hrvatski jezik, a time i za naš nacionalni identitet govori i to što je hrvatski jezik kao službeni u Sabor uveden tek pet godina kasnije, 23. listopada 1847.
Dotadašnji govori u hrvatskom Saboru su bili samo na latinskom jeziku.
Jedan od nositelja hrvatskog narodnog preporoda i ilirskog pokreta, svoj je cijeli život posvetio politici i kulturno-znanstvenom djelovanju.
Kao uspomenu na taj važan povijesni događaj Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“ podignula je godine 1997. u Varaždinskim Toplicama spomenik hrvatskomu jeziku.
Diljem Hrvatske svake se godine od 11. do 17. ožujka obilježavaju Dani hrvatskoga jezika. Taj je spomen-tjedan utemeljen odlukom Hrvatskoga sabora 1997. u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Ove godine Hrvatska obilježava 50. obljetnicu Deklaracije. U drugoj polovici šezdesetih godina ponovno nametanje srpskohrvatskoga / hrvatskosrpskoga jezika kao državnoga jezika, opasnost etnojezičnoga izjednačivanja (asimilacije), gušenje vlastitoga etnolingvonima i ograničivanje prava na porabu materinskoga jezika pokrenuli su val prosvjeda pojedinih hrvatskih intelektualaca, znanstvenih ustanova i kulturnih društava u Hrvatskoj. Godine 1965. i 1966. neke su hrvatske strukovne udruge i znanstvene ustanove (Društvo književnika Hrvatske, Zagrebački lingvistički krug Hrvatskoga filološkoga društva, znanstveni kolektiv Instituta za jezik JAZU) istupili u časopisu Jezik protiv kršenja ustavnih prava hrvatskoga naroda na samostalan razvitak i naziv svojega jezika, protiv neopravdanoga lektorskog zadiranja u jezik sredstava javnoga priopćavanja i nametanja nehrvatskih jezičnih sastavnica.
U Zagrebu 9. ožujka 1967. uprava Matice hrvatske odabire povjerenstvo od 7 članova kojemu je povjereno da izradi tekst deklaracije o pravu hrvatskoga jezika na vlastito ime i ravnopravnu porabu među drugim jugoslavenskim jezicima. U povjerenstvo Upravnoga odbora MH ušli su poznati hrvatski intelektualci: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i Vlatko Pavletić. Kao neposredan povod za pisanje deklaracije poslužilo je obraćanje Savezne skupštine građanima zemlje da svestrano razmotre Ustav SFRJ iz 1963. godine i predlože izmjene. Nakon duge je rasprave tekst Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bio prihvaćen. Deklaraciju je potpisalo 18 hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova.
Deklaracija – brana jezičnomu jugounitarizmu
Deklaracija je postala simbol otpora jugoslavenskomu jezičnopolitičkomu unitarizmu, koji je pokušao umjetno spojiti, izjednačiti i ozakoniti (kodificirati) hrvatski jezik u jedan i jedinstven tzv. srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik. To je bila svojevrsna borba dijela hrvatske jezične zajednice za opstanak, pravo na samosvojan i samostalan razvitak hrvatskoga jezika i očuvanje njegove bogate kulturne baštine “… Deklaracijom su hrvatski filolozi i književnici rekli odlučni NE! najprije sebi samima da se unitarističkim putem ne smije dalje nastaviti, da taj put jednom zauvijek treba prekinuti, zatim su jasno rekli cijelomu hrvatskomu narodu kako je taj put za nas poguban, a onda su rekli NE! Komunističkoj partiji SRH i SFRJ, konačno i svim Srbima. Bilo je to zaista povijesno NE, kamen međaš i u hrvatskoj politici općenito, a u hrvatskoj jezičnoj politici posebno.” (Stjepan Babić, Deklaracija – međaš dvaju razdoblja // Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Zagreb, 1997., str. 210.). Deklaracija je velik i izvanredno važan povijesni događaj za Hrvatsku jer spaja narod i hrvatski jezik u nerazdvojivu cjelinu.
Hrvatska od pamtivijeka ima vlastiti narodni naziv Hrvat i vlastiti naziv za vlastiti jezik – hrvatski jezik. U trećem retku Bašćanske ploče iz godine 1100. zapisano je: „Zvonimir, kralj hrvatski“. U Dobrinjskoj listini, pisanoj hrvatskom glagoljicom 1. siječnja 1230., stoji: „Ja Petar Petriš prekopijah z latinskoga na hrvatski jezik“, a u Istarskom razvodu iz 1275.: „pisaše listi jezikom latinskim i hrvackim“. U predgovoru knjige Počelo je u Rimu Stjepan Krasić piše:”Jezik je (…) bitna odrednica i sastavnica identiteta svakom narodu, vezivno tkivo i najbolji jamac njegovu kulturnom i političkom jedinstvu. Zato govoriti o jeziku znači govoriti o narodu koji njime govori. Bez jezika, zapravo, nema ni naroda. Narod, naime, stvara jezik, ali i jezik stvara narod, pa čak i pojedince.” “Jezik je grad u izgradnji kojemu svaki čovjek može pridodati poneki kamenčić.” (Emerson, Quotation and Originality) Narod se, prije svega, poznaje i priznaje po jeziku, a nerijetko se i poistovjećuje s njim. On je “znak raspoznavanja svakoga naroda.” (Samuel Johnson). Možda sve te pojmove najbolje izražava činjenica da je hrvatska imenica “jazik” (jezik) u prošlosti bila sinonimni izraz za “narod”. Zbog toga je sasvim razumljivo da svaki narod vlastiti jezik voli, njeguje, proučava i čuva kao najveću svetinju. U tom hrvatski narod nije nikakva iznimka. On je za očuvanje svojega jezika vodio borbu ne manju od one koju je vodio za vlastitu slobodu i neovisnost. “Zatreš li jezik, zatro si narod.” (Fran Kurelac). “Takvih je pokušaja bilo dosta i ne u tako dalekoj prošlosti.” (S. Krasić, Počelo je u Rimu, Dubrovnik, 2009., str.13.).
Dodao bih tomu ulomku i riječi akademika Stjepana Babića koji je upozorio: „Jezik je i štit naroda kojemu pripada, a to ne mora biti vidljivo onima čiji jezik nije u pitanju.“ (Jezik, 2008., god.55., br. 5., str. 195.).
Hrvatskim je ustavom iz 1990. godine, u njegovu 12. članku, jasno i nedvojbeno određeno da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Hrvatski jezik priznati je jezik u međunarodnoj zajednici i u Europskoj Uniji, samostalno se razvija u različitim znanstvenim i obrazovnim ustanovama. Hrvatski se jezik u mnogim državama diljem svijeta podučava i proučava odvojeno od bilo kojega drugoga jezika, pišu se priručnici upravo hrvatskoga jezika.
Ali valja podsjetiti da i sada postoji međunarodna skupina aktivista i dijela jezikoslovaca koji ponovno pokušavaju osporiti samosvojnost hrvatskomu jeziku, pravo hrvatskomu narodu na vlastiti jezik. Narod je povijesno odabrao svoju vjeru, jezik i kulturu, a određena aktivistička radna međunarodna skupina na bivšem jugoslavenskom prostoru ponovno pokušava propitati stečevine Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Upravo se u Deklaraciji govori o „pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama“. Jugoslavenski jezični unitaristi stalno uznemiruju javnost, ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim susjednim državama, unose pomutnju i nestabilnost u jezične zajednice koje već odavno idu samostalnim putem razvitka svojih jezika. Narod ima ili mora imati svoj sustav vrijednosti i pravo taj sustav vrijednosti čuvati i razvijati na svoj način u vlastitoj državi na osnovi demokratskih postupaka, uglavljenih vlastitim ustavom. Dobro je napomenuti da riječ demokracija (grč. δημοκρατία – dēmokratía) u prijevodu sa starogrčkoga znači ‘vladavina naroda’, od δῆμος (dēmos) – ‘narod’ i κράτος (krátos) – ‘vladavina, vlast’. Naprijed spomenuta manjina aktivistâ na nedemokratski način mimo volje naroda i ustava pokušava većini nametnuti zamisao povratka na staro, na nepostojeći hrvatskosrpski/srpskohrvatski jezik ili stvaranje novoga BCHS (bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskoga) jezika, stalno optužujući pojedine intelektualce i društvene institucije za tobožnji jezični nacionalizam, a u posljednje vrijeme i za jezični ekstremizam. Riječ nacionalizam, međutim, potječe od francuske riječi nationalisme (od 1798., prva poraba toga naziva pripada njemačkomu književniku Johannu Gottfriedu Herderu i francuskomu opatu Augustinu Barruelu), a ta pak od pridjeva national ‘narodni’, a ova od imenice nation ‘narod’ te dalje od latinskoga natio ‘rođenje, podrijetlo; pleme, narod’ i još dalje od glagola nasci ‘rađati se, potjecati, voditi podrijetlo’.
U takvu ozračju pokušaja vraćanja na staro novim političkim preslagivanjem jugoslavenskoga prostora dobro se je podsjetiti riječi jednoga od sudionika deklaracijskih zbivanja, akademika Radoslava Katičića, koji u knjizi Hrvatski jezik piše: „Trajna nam je pouka i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, koja je 1967. bila odgovor na političko nasilje nad hrvatskim jezikom.“ (Zagreb, 2013., str. 242.).
Hrvatski se književni jezik kao općenarodno dobro i kulturna baština stoljećima čuva, razvija, izgrađuje i crpi iz triju narječja: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga, čineći s njima jedinstveno obličje koje nazivamo hrvatskim jezikom. Po tom je hrvatski jezik jedinstven i samosvojan. Svoj identitet obnavlja i crpi iz tronarječne književnojezične baštine i sadašnjosti. Različita u svojim posebnostima, hrvatska su narječja istodobno u tijesnom jezičnom suodnosu.
Deklaracija – nastavak hrvatskoga jezika
U uvjetima globalizacije i nakon stupanja u Europsku Uniju, Hrvatskoj je potrebno državno tijelo za hrvatski jezik ili obnova ukinutoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, a također bi bilo dobro izraditi jezični zakon o javnoj i službenoj porabi hrvatskoga jezika.
Jezik, kultura, povijest, duhovne vrjednote i nacionalne tradicije alfa su i omega društvenoga razvitka. Hrvatski jezik oblikuje opće duhovno, građansko, kulturno i obrazovno područje. Služiti se njime na visokoj stilskoj razini treba znati i slobodno moći svatko u Hrvatskoj. Valja mu posvećivati što više pozornosti i skrbiti o njem na svim razinama njegove pojavnosti, od škole do državnih ustanova, jer jezik ne postoji sam po sebi, njega stalno moramo svjesno njegovati, pomno proučavati, brižno čuvati i razvijati.
Artur Bagdasarov,
Jezik, br. 1., 2017./HKV
———————————————————————–
Ivan Kukuljević Sakcinski: Govor održan u Hrvatskom saboru 23. listopada 1847.
Ivan Kukuljević Sakcinski održao je povijesni govor na hrvatskome jeziku 1843. u Saboru, u kojem je pozvao na uvođenje hrvatskoga jezika u škole i urede te time postupno i u javni život. Prije Kukuljevićeva govora, svi govori i saborski zapisnici, počevši od druge polovice 13. stoljeća, bili su na latinskome jeziku.
Četiri godine kasnije, 23. listopada 1847., na Kukuljevićev prijedlog, Sabor donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika u javnoj uporabi. U Saboru se hrvatski kao službeni jezik počinje primjenjivati od 1848. godine.
Govor održan u Hrvatskom saboru 23. listopada 1847.
[Stoljeća hrvatske književnosti, Ivan Kukuljević Sakcinski, Izabrana djela. 1997. Priredio Nikola Batušić. Matica hrvatska. 641‒645.]
„[…] Izteklo je više od polovice stolětja, od kad su SS. i RR. kraljevinah ovih, po dèržavnih poklisarih svojih, na Ugarskom saboru god. 1790., pismeno se izjavili: da prije nego si dadu magjarski jezik narinuti, vole narodni svoj jezik, koji i po Ugarskoj velikom stranom naroda vlada, u javni svoj život uvesti i š njime zauvěk svakomu tuđemu vrata zatvoriti. Misao ova širila se je tajno i sakrito po svih stranah domovine naše sve dosada, bez da je ikada tako opet na světlo došla, kao što, hvala Višnjemu, u sadašnje vrěme, kad se toliko radi, da se tuđi jezik u domovinu našu horvatsko-slavonsku silom uvede. S neizměrnom radostju javlja zato govornik SS. i RR-vom u ime županije svoje, da i stališi varašdinski ništa tako gorućo, tako sveto ne žele, nego da im se jezik njihov materinski, koji kroz duga stolětja u tmini i zaboravnosti tumaraše, na ono opet město podigne, koje mu Bog i narav odluči kod naroda našega, te da se sasvime u javni život uvede i da postane gospodujućim jezikom, kako mu to i pristoji u domovini našoj. – Uzroci želje ove mogli bi se nebrojeni navesti, govornik navodi samo jedan, i taj je: da bez procvětanja i gospodovanja narodnog jezika nijedan narod izobraziti se, duševno i materijalno napredovati, niti u duhu naroda i věka živěti ne može. S jezikom materinskim skopčane su sve želje i misli jednog naroda, jezik vodi milione i milione ljudih k jednoj svèrhi, ta i mi svi, koji smo ovdě sakupljeni, bez da imamo jedan materinski jezik, bez da smo jedne kèrvi, ne bi imali nikad onih posve jednakih osobito narodnih interesah, koje sada imamo; ne bi se tako rado sastajali i vojevali za jednu obćenitu stvar, kao što sada činimo. – Jednom rěčju, slavni SS. i RR-vi., od stanja našeg jezika i narodnosti zavisi naša budućnost. Tko to ne věruje, neka pomisli samo děla našega naroda prošastna i sadašnja, i onda poslědice dělah ovih, te će se uvěriti o istini mojih rěčih. – Naš narod, sl. SS. i RR-vi., od zabalkanskih krajevah dao je u vrěme pèrvog prosvěćenja europejskog starim slavnim Gèrkom perve pěsnike i filosofe; ali obljubivši gèrčki jezik, te zanemarivši svoj, nestalo mu je uspomene, kao da ga onda ni na světu nije bilo. Naš narod iz ovih krajevah i susědnih deržavah dao je Rimu najboljih vojnikah, koji su svet podjarmljivali Rimu, dao mu je slavne vode i još slavnije care koji su i ove dèržave uresili s prekrasnimi gradovi i nasipali materijalnim blagom; ali isti ovaj narod, ne imajuć ponosa narodnog, ne mareć za svoj jezik, nego poprimivši jezik rimski, ostao je pod tèrhom rimskoga duha sakrit světu, kao što su sada sakriti porušeni oni gradovi, kao što su izčeznula materijalna ona bogatstva zasipana zemljom.
– Naš narod dao je turskomu carstvu najslavnije vezire, vojvode i podkraljeve, skidao je care s prestolja i podizao druge; ali ne imajući narodnog duha i ne braneći jezik s narodnostju, mora se još uvěk u najlěpših stranah južne Europe, kao što i u velikoj strani naše domovine horvatske, klanjati šaki tursko-azijatskih tiranah. – Naš narod doveo je na ugarsko prestolje najslavniju liniju anjouska s Karlom Robertom, pověrio je pèrvi kraljestvo ugarsko blagovladajućoj kući habsburskoj pod Ferdinandom I., dao je Ugarskoj pèrve junake i mnoge glasovite spisatelje, kao što i pradědove najslavnijim sadašnjim familijam ugarskim, čim je zajedno branio granice od Ugarske i Europe proti navalam neprijateljah kèrsćanstva; ali ne mareći za svoj jezik, ne uzdèržavajući mu slobodni duh i ljubeći bolje rimski, magjarski i němački duh i jezik, ostao je pokraj narodnosti ovih u neznanstvu i siromaštvu sve dosada. – Isto tako podignuo je naš narod u Dalmaciji i Primorju mletačku vladu na veliku silu i moć, ali poprimivši mletačko-talijanski duh i jezik, čami još i sada pod tudinstvom i neljudskim onim nehajstvom za sve, što je narodno. Još je i naš narod vladao u mnogih zemljah južne Europe i stranah malo-azijatskih, ali ne uzdèržavajući svoj jezik, ne ima mu sada ni traga u onih dèržavah, jedina imena ondašnjih starinskih gradovah i městah, rěkah i gorah zaostavša u našem jeziku, toliki su spomenici fizične veličine, a slabosti narodnog duha i naroda našega. Pa toliki nauk prošastnosti ne može još sada u domovini našoj raztopiti nekoja ledena sèrca za ono, za što bi najbolje plamtiti morala, za ono, što isti magjarski domorodci vele: da im je draže nego život i blago, svetije nego ista sloboda i konštitucija. Pa isti ovi ljudi viděti bi mogli, kako starih Gèrkah i Rimljanah, premda ih je, kao naroda skoro nestalo, ipak im jošte neumèrli duh i slava u jeziku njihovom po cělom světu živi; vide u sadašnjosti i kod nas samih, kako od ovo dvanaest godinah, što se jezik naš i narodnost naša opet podizati počimlje, domovina naša tako napreduje, kako sto i sto lětah napredovala nije. Što bi stopèrv onda bilo, kad bi naš jezik posve gospodujućim postao, kad bi ga svaki član domovine učiti se, cěniti i podupirati morao? Nu ipak se još mnogi protive podignutju njegovome. Da vidimo dakle uzroke one, koji se navadaju proti uvedenju jezika u poslove javne.
Pèrvi je uzrok, kako oni vele, zakon ili štatut naš od g. 1805., koji je načinjen na saboru našem za jezik latinski; ali primětiti valja k tomu, da štatut ovaj glasi proti jezikom tuđim (contra linguas extraneas), nipošto pako proti domaćemu materinskomu; nu ako bi i proti ovomu bio, ipak se može na istom ovom městu, s privoljenjem kraljevim, uništiti, kao što je na městu ovom i sačinjen; u tom dakle prěčke ne vidimo. – Drugi je uzrok taj, budući da se bolji ne zna, da još sada k tomu vrěme došlo nije, da se jezik naš u javni život uvede. Oni, koji to tvèrde, ne bi zaisto naći bili mogli manje temeljitoga uzroka, nego što je ovaj. Čudnovato zaisto! Sav naš narod viče, sva nas Europa uči, da ako se hoćemo spasiti od propadnutja duhovnog i političkog, treba da uvedemo što bèrže jezik svoj u javni život: pa nato odgovara několiko ljudih u županijskih spravištih, da nije k tomu još vrěmena. Naši zapisnici dèržavnih saborah, osobito od god. 1527. i 1629., kao što i svi skoro arkivi županijski i varoški svědoče nam, da je jezik naš i něgda pokraj gospodujućeg latinskog bio upotrěbljavan u javnom životu, u pismu i govoru; a sada nam se veli, da nije k tomu još vrěmena, da bi se malo više razširio i gospodstvo preuzeo. – Još prije sto godinah čitala se je misa po Zagorju, osobito u Radoboju, u horvatskom jeziku, i najvećji službenici kao i gospoda i gospoje pisali su javna i privatna pisma u narodnom jeziku, a sada, kad se već po svih skoro gradovih prodikuje němački, kad nam gospoda i gospoje počimlju zaboravljati svoj jezik, kad nam se děca odhranjuju němački i magjarski, talijanski i francezki, samo ne narodno; kad nam se od svih stranah groze s tuđim jezikom, i kada se usred domovine naše po županijskih dvoranah prepověda i progovoriti u našem horvatskom i slavonskom jeziku, kao što se je to prije dva-tri lěta dogodilo u Varaždinu, a ove godine u věrovitičkoj varmeđi; sada se veli: »da nije još vreme došlo, da narodnost našu i budućnost oslobodimo s podignutjem narodnog jezika?« – Ako ovo iz onoga, što sam naveo, slědi, onda se je svět preokrenuo i logike je nestalo. – Tretji i najvažnii razlog, koji se proti uvedenju narodnoga jezika i uništenju štatuta god. 1806. navađa, jest odnošenje naše prama dikasterijam i županijam ugarskim, i odnošenje prama vladi i kralju. – Što se ugarskih dikasterijah tiče, premda još uvěk se ufamo, da ćemo, ako ne posve osobita, ono barem stranom posebne odsěke u dikasterijah za nas dobiti; ne vidimo ipak u sadašnjem našem stanju velikih težkoćah, budući da je već dosta skèrbilo za nas zakonotvorstvo, koje zapověda, da kod svih dikasterijah ljudi našega naroda u pravednom razměrju (in justa proportione) naměšteni biti moraju, što nam se također mnogimi rezolucijami kraljevskimi obećaje, od onih pako rečenih ljudi moramo zaisto svakako zahtěvati, da naš jezik dobro nauče, zašto oni sva pisma naša i prevađati i tumačiti imaju. U tom dakle velikih težkoćah ne ima; još manje pako vidimo težkoćah radi dopisivanja s ugarskimi županijami, budući da znamo, kako već sada većja stranka od njih tvèrdi, da na naše latinske dopise ne razumije, pa ih ipak primati mora. – Zato će Magjarom svejedno biti, ako oni u jednom ili drugom nerazumljivom jeziku dopise primali budu, tim dražiji im pako dopisi u našem jeziku biti moraju, jer je jezik bratje njihove i jezik takov, kog mnogi u svakoj skoro varmeđi ugarskoj, kao materinski, s materinskim mlěkom usisaju, i nadalje, jer dobro znadu, da i mi iz bratinske ljubavi njihove magjarske dopise primamo, koje kod nas posve rědki ili nitko ne razumije. – U tom dakle velikih zaprěkah opet ne ima.
Ostaje nam sada odnošenje prama vladi i kralju; nu ako promotrimo, da bi po smislu članka 48. god. 1537. i kod nas iste vlade našega naroda ljudi naměšteni biti morali, te da i tamo, kao i kod dikasterijah, prevoditeljah naših pisamah naći bi se moglo, ne moramo nalaziti i u tom odnošenju velikih težkoćah, tim manje, jer se tvèrdo ufati možemo, da milostivni naš kralj, koji se je sa svom světlom kućom tako dobro naučio česko-slavjanski jezik, i koji sve skoro austrijanske jezike znade, ako se baš naš jezik i učio ne bude, neće ipak zanemariti i za malo cěniti jezik našega naroda, koji je kući austrijanskoj uvek bez iznimke věran bio, koji počemši od talijanskih granicah sve doli do vlaške zemlje dan i noć pod oružjem za njega bdije i straži, i kojemu je narodu Ferdinand I. i Leopold I., Josip I. i Franjo I. pismeno u najvećjih pogibeljih kraljestva obećao, da će ga uvek i u svemu, kao što i němačke svoje podložnike, cěniti i uvažavati. – Mi vidimo, sl. SS. i RR-vi., da ako samo hoćemo, za podignutje narodnoga jezika nikakovih velikih prěčkah imali ne budemo; od nas zavisi sada, da želji našega naroda zadovoljimo, i zaisto dèržeći se istoga Svetoga pisma, koje veli: »elige vitam, ut et ut vivas et semen tuum«, glasuje gov. u ime slavne varmeđe varaždinske, da se živi naš jezik narodni posve i u svemu na ono isto město uzvisi, na kojem bijaše dosada mèrtvi jezik rimski ili latinski. […]”
Novine dalmat.-horvatsko-slavonske, XIII, br. 87, str. 349‒350.
Zagreb, 30. listopada 1847.
Izvor-Institut za hrvatski jezik-INSTITUT ZA HRVATSKI JEZIK
Uredio /T.H