Danas se prisjećamo nevjerojatne hrabrosti i duhovne patnje Kata Šoljić, simbola majčinske snage i ljubavi tijekom Domovinskog rata. Neka nam njezina ogromna duhovna snaga , hrabrost i požrtvovnost uvijek budu inspiracija.
Znaš li sine, tko je Šoljić Kata,
svaka njena suza, bila je od zlata,
svaka sijeda u njezinoj kosi
jednu tužnu priču sobom nosi…
Kata Šoljić, majka četvorice poginulih hrvatskih branitelja i junakinja Domovinskog rata, simbol je patnje i hrabrosti hrvatske majke u Domovinskom ratu zbog čega je dobila nadimak Majka hrabrost. U Domovinskom je ratu izgubila četvoricu sinova: Niku, Ivu, Miju i Matu. Wikipedia
Rođenje: 23. veljače 1922., Vukšić Donji, BiH
Preminula: 8. srpnja 2008., Zagreb
Kata Šoljić je žena koja na poseban i veličanstven način simbolizira žrtvu svih majki čija su djeca poginula u Domovinskom ratu. Njezino ime u Hrvatskoj je poznato svima, no malo ljudi zna tko je ustvari „vukovarska majka hrabrost“ koja je rođena na današnji dan, 23. veljače 1922. godine.
„Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje domovine Hrvatske od srpskog agresora u Domovinskom ratu 1991. godine… Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj“, kazala je jednom prilikom Kata Šoljić.
Odrasla je u Vukšiću Donjem, kod Brčkog. Svoju golgotu započela je s trinaest godina, kada joj umire otac. S 18 godina udala se u susjedno selo Ulice za Antu Šoljića, s kojim je kasnije imala četiri sina i dvije kćerke. U Drugom svjetskom ratu izgubila je četvoricu braće koji su bili u vojsci NDH. Jedan je poginuo u borbama kod Našica, jedan nestao, a preostala dvojica, zajedno sa suprugom Antom, predali su i potom su streljani, dok se suprug izvukao i nakon „križnog puta“ vratio kući. Nakon rata živjeli su skromno i ponosno, no Ante Šoljić u brčanskom je kraju bio izložen stalnim progonima. Stoga su se, u potrazi za mirnijim životom, preselili u Srijemske Čakovce nedaleko Vukovara. Suprug joj umire 1981. godine, a ona seli u Vukovar u kojemu je ostala do početka Domovinskog rata, a onda privremeno odlazi u Mađarsku te u progonstvo po mnogim mjestima u Hrvatskoj.
U Domovinskom ratu život za slobodu Hrvatske i obranu grada Vukovara položila su sva četiri njezina sina: Niko, Mijo, Ivo i Mate. Najstariji sin Niko imao je 49 godina kad je zarobljen u borbama prije pada Vukovara. Odveden je u koncentracijski logor Srijemska Mitrovica. Ondje je zvjerski mučen i ubijen udarcem u glavu u prosincu 1991. Za njim su ostala tri sina. Drugi sin Mijo, bio je tri godine mlađi od Nike. Njegovi susjedi Srbi su ga zarobili u njegovoj kući u Srijemskim Čakovcima, a zatim i ubili u kukuruzištu na dan pada Vukovara 18. studenoga. Treći Katin sin Ivo, poznat pod nadimkom “Veliki Džo” imao je 43 godine kad je poginuo. Krenuo je u proboj iz Vukovara, upao u neprijateljsku zasjedu te je pokušavajući izvući se iz zasjede skočio u Dunav i utopio se u hladnoj i nabujaloj rijeci. Najmlađi sin Mato poginuo je još na početku rata u borbama oko vojarne JNA u Vukovaru 19. rujna 1991.
Najstariji sin Kate Šoljić Niko ubijen je u Srijemskoj Mitrovici, Mijo je ubijen u kukuruzištu, Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu, a Mato je ubijen u napadu na vojarnu. U Domovinskom ratu bili su i kći Marija i zet Stipe Barišić, zet Ivan Vukojević, unuci Zoran, Franjo, Anto i Toni. Kći Marija sa svojom obitelji prošla je teško zatočeništvo Srijemske Mitrovice.
Tragedija obitelji Kate Šoljić nastavila se i nakon rata jer je prošlo 12 godina, sve dok tijelo sina Nike, nije posljednje pronađeno u grobnici kod Srijemske Mitrovice. Njegovo tijelo pronađeno je gotovo slučajno jer nije položeno u masovnu grobnicu već je nakon mučenja pokopan u zabačenoj, neoznačenoj grobnici. Iako je ostala bez sva četiri sina, Kata Šoljić nije klonula duhom već je naprotiv u javnosti pozivala na mir i staloženo objašnjavala kako njezini sinovi nisu poginuli uzalud.
Predsjednik Franjo Tuđman odlikovao je Katu Šoljić za osobite zasluge u promicanju moralnih i društvenih vrijednosti, a od udruge branitelja invalida i udovica Domovinskog rata primila je nagradu Junakinje Domovinskog rata. Preminula je u srpnju 2008. u bolnici Sveti Duh u Zagrebu, a pokopana na vukovarskom Novom groblju. Park u zagrebačkom naselju Trešnjevka nosi njezino ime.
Velimir Raspudić: Stihovima pokušavam sačuvati od zaborava one koji dadoše najviše!
Znaš li sine, tko je Šoljić Kata,
svaka njena suza, bila je od zlata,
svaka sijeda u njezinoj kosi
jednu tužnu priču sobom nosi.
Znaš li sine gdje je Posavina,
tu je bila njena djedovina,
tu se rodi poslije prvog rata
od poštenog roda, od loze Hrvata.
Imala je sine, ona četri brata,
odnese ih vihor, drugog svjetskog rata
i nikad ne vidi ih više,
od tad tuga njezin život piše.
Pobjedila bi tuga, da ponosa nije
a ponos zlatne suze krije,
znaš li sine da je Šoljić Kata,
sestra i majka, ponos svih Hrvata!
Rodila je četri sina, da otjera tugu,
kao sunce poslije kiše, kad potjera dugu,
ali tuga često do srca joj svrati,
opet su nekom smetali Hrvati.
Opet krenuše te paklene sile
kao da dugo nisu, hrvatsku krv pile
i podiže Kata svoja četri sina,
pođite djeco, zove domovina!
Pođite djeco, pomozite rodu,
ne žalite život dati za slobodu,
jer ovaj život živit bez slobode
kao korito rijeke u kojem nema vode.
I padoše oni za našu slobodu
pokloniše život hrvatskome rodu,
četri svoja sina za nas je dala
pognimo glavu i recimo joj hvala!
Pognimo glavu i recimo hvala
sve što je imala, nama je dala,
za nju nekad zapalimo svijeću
u zagrljaju sinova našla je sreću.
Našla je mir i spokoj kod Boga
najveća majka naroda moga,
zapamti ovo moj hrvatski rode,
zaboraviš li nju, nisi dostojan slobode!
Sada znaš i ti sine
tko je bila Šoljić Kata,
uvijek je se rado sjeti
jer je ponos nas Hrvata!
T.H.