23. travnja 1992. u odlučujućoj bitci, HVO je, uz pomoć HV i HOS, odbio posljednji veliki Srpski napad na Livno.
🧵Thread
23. travnja 1992. u odlučujućoj bitci, HVO je, uz pomoć HV i HOS, odbio posljednji veliki Srpski napad na Livno.
Već 13. travnja 1992., tri dana nakon pada i okupacije Kupresa, JNA i Srbo-četnici izveli su tenkovsko-pješački napad na Livno.
1/17⬇️ pic.twitter.com/cO0rck5W4p— ⏳ 🦅 _NinjAa_ ✝️ 🇭🇷 (@M_NinjAa) April 23, 2024
Već 13. travnja 1992., tri dana nakon pada i okupacije Kupresa, JNA i Srbo-četnici izveli su tenkovsko-pješački napad na Livno.
Tri dana nakon Kupresa, Srbi su udarili na prijevoj Koričina, a onda, deset dana kasnije, u odlučujućoj bitci, na Rujane i Čelebić. S jasnim ciljem – ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve.
Zaokružiti svoj plijen u BiH i istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split i Sinjsku krajinu.
Agresija na hrvatske prostore u BiH se odvijala za vrijeme kada je “vlast” u Sarajevo smatrala kako “ovo nije naš rat”.
Postrojbe JNA iz Glamočkog polja napale su hrvatske položaje na livanjskoj bojišnici iz dva smjera, cestom Glamoč – Livno na Korićinu i iz polja od sela Dolac prema Strmici.
Napad je vodio pukovnik JNA Slavko Lisica. Na Strmici im je ostao oštećen tenk M-84 i veći broj poginulih vojnika. Glavni je udar bio na Korićinu, na kojoj su imali dva oštećena tenka i veći broj vojnika izbačen iz stroja.
Na samom sektoru Korićine, 1. bojna livanjske brigade HVO “Petar Krešimir IV” imala je 4 MB 82 mm, 1 NsT i dvije puškostrojnice M-53 od četiri koliko ih je imala bojna, koja je pokrivala crtu od 13 km.
Drugi srpski udar na Livno, koji je uslijedio deset dana kasnije, 23. travnja, bio je bolje organiziran uz podršku teškog topništva i daleko veću vojnu silu ionako nadmoćnijeg suparnika. Ovaj put izveden je iz pravca B. Grahova.
Pomoćni smjer napada na selo Donje Rujane nakon prvotnog proboja ubrzo je zaustavljen uništavanjem i zarobljavanjem tenkova. Neuspjeh na pomoćnom pravcu odrazio se i na glavnom pravcu koji je osobno vodio pukovnik Slavko Lisica.
I kod Čelebića su branitelji uništili i zarobili tenk, te su se brojčano nadmoćniji napadači u panici povukli. Slično kao i prilikom prvog neuspjeha, Lisica je za poraz okrivio kukavičluk lokalnih Srba.
U obrani Rujana i Čelebića, odnosno Livna, sudjelovala je brigada HVO “Petar Krešimir IV” Livno, pomoć su pružili pripadnici HOS-a, branitelji iz 4. gbr HV “Pauci”, 2. gbr HV “Gromovi”, specijalna postrojba Bojna Zrinski, i dragovoljaci koji su došli braniti rodni kraj.
Uslijedili su mjeseci teških topničkih napada i diverzija, no livanjska bojišnica, dužine gotovo 80 km, više nije bila u opasnosti. Obranom Livna zapovijedao je Ante Gotovina, te Ante Zorislav Roso.
Za sigurnost Republike Hrvatske, travanjska obrana Livna bila je od neprocjenjivog značaja jer bi u slučaju uspjeha JNA imala otvoren put prema Splitu i Makarskoj, što je bio i konačan cilj agresorske vojske.
Obranjene crte livanjske bojišnice koja se, uz taktičke korekcije prema naprijed, nije mijenjala, bile su operativna osnovica za izvođenje napadnih operacija Hrvatskih snaga – Cincar, Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95, a koje su prethodile oslobodilačkoj operaciji Oluja.
Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja jer su na tom području hrvatske snage uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i BiH.
(legendarni video iz ratnog Livna)
Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja jer su na tom području hrvatske snage uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i BiH.
(legendarni video iz ratnog Livna)
14/17 pic.twitter.com/E5sM3dgtTw— ⏳ 🦅 _NinjAa_ ✝️ 🇭🇷 (@M_NinjAa) April 23, 2024
Nakon poraza na livanjskoj bojišnici i u dolini Neretve, Srbi mijenjaju svoje planove i okreću se Bosanskoj Posavini, na najslabiji hrvatski prostor, s idejom povezivanja prostora od Srbije preko Posavine sve do Banja Luke i okupiranih hrvatskih područja.
Jednako tako, događaji na Livanjskoj bojišnici, uz ostala bojišta, pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište,te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i BiH moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju.
Crta razdvajanja uspostavljena uspješnom obranom Livna u proljeće 1992. ostala je nepromijenjena sve do oslobodilačkih operacija krajem 1994. godine.
N.H.