Nakon sloma obrane Vukovara dan ranije, na današnji dan 19. studenog 1991, JNA potpomognuta četnicima i srpskim dobrovoljcima ušla je u dio grada Vukovara koji se zove Borovo Naselje.
Jutro je 19. studenog 1991. godine granatiranje ne prestaje. Izbijaju jedan po jedan noseći stup zgrade Borovo Commercea i ona sve više pada na koljena. Pokušavaju nas zatrpati u ruševini, ali čuva ona nas u svojoj utrobi. Tu su oko nas bradonje i tko zna kakvi sve ne, okruženi smo s neprijateljskim snagama, osjeti se da je gotovo…
“Tko će nam upasti u sklonište, na koji način, kakav će biti kraj?”, podijelio je svoja sjećanja na današnji dan Marko Prgomet, pripadnik MUP-a, koji je kao ranjenik dočekao slom obrane Borova naselja i ulazak srbočetnika, jugofašističke JNA i paravojnih srpskih postrojbi i svih zločinačkih nakupina koje su došle pljačkati i ubijati u krug Borovske tvornice.
Zlatko Panković, branitelj Borova naselje, zapisao je: “Dan 19. studeni 1991. godine, Borovo Commerce. Sigurno najteži dan u mom životu. Nas 24 iznosili smo nepokretne ranjenike iz zapaljene zgrade i slagali ih na beton. Skoro svi su bili goli, tek poneki je na sebi imao plahtu ili neku dekicu, a vani minus pet stupnjeva Celzijusa i hladan vjetar, pa je osjećaj hladnoće bio još veći. Tada je uslijedio pakao kojeg kao 19-godišnjak nisam mogao ni zamisliti, uz sav pakao tri mjeseca prije toga. Četnici su hodali po ranjenicima, u rane im gurali šipke, bajunete, noževe, gazali po fiksatorima… One jauke, vrištanje i zapomaganje i danas osjećam i čujem. Nemoćni da im pomognemo, samo smo čekali da taj pakao završi, a on je trajao od podneva pa sve do 2h iza ponoći. Tad su ih onako izmrcvarene kao stoku pobacali u kamione i odvezli u nepoznato. Onda je započeo četnički pir nad nas 24. Tukli su i nas cijelo vrijeme, ali su bili više fokusirani na ranjenike”.
“Bio sam siguran da nećemo preživjeti, jer smo i danas jedini preživjeli koji znamo da su im ranjenici predani živi. Ipak, Bog je odlučio drugačije. A zašto? To ga se ne usudim pitati”.
“Ne pišem ovo da biste znali što sam ja prošao taj dan VEĆ DA ZNATE ŠTO SU ONI PROŠLI i da njihovi muku nikad ne zaboravite. Počivajte u miru dragi moji suborci, prijatelji i sugrađani”, zaključio je.
Odmah su započeli s egzekucijama
Nakon povlačenja u krug Obućare, brojni su branitelji pohitali gasiti Borovo Commerce koji je gorio, a koji su JNA i srpske paravojne postrojbe granatirale i zapalile. Tamo su im bile smještene obitelji ili su njihovi najmiliji i suborci bili zbrinuti kao ranjenici u pričuvnoj bolnici. Nažalost, Borovo Commerce je bilo posljednje mjesto gdje su mnogi od njih posljednji put viđeni, iako su živi dočekali ulazak četnika u krug tvornice. Iz kruga tvornice gdje su muškarci trijažom odvojeni na jednu stranu, a žene i djeca na drugu, put je vodio na različita, brojna stratišta. Borovo Selo, Dalj, Trpinja, zloglasna kuća na Trpinjskoj cesti broj 33, tek su neka, najpoznatija od njih.
Po podatcima vukovarskih stradalničkih udruga, na sam dan okupacije Borovo naselja, 19. studenog 1991. godine u toj je gradskoj četvrti ubijena 51 osoba, a u cijeloj četvrti je u gotovo tri mjeseca opsade Vukovara poginulo 176 civila i hrvatskih branitelja.
Zvjerski su ubijali sve redom
Od oko 800 ranjenika, koliko ih je bilo u podrumu Borovo Commerca, njih 115 je odvedeno u nepoznato i ubijeno.
Po podatcima vukovarskih stradalničkih udruga, na sam dan srpske okupacije Borovo naselja, 19. studenog 1991. godine u toj je gradskoj četvrti ubijena 51 osoba, a u cijeloj četvrti je u gotovo tri mjeseca opsade Vukovara poginulo 176 civila i hrvatskih branitelja.
Od oko 800 ranjenika, koliko ih je bilo u podrumu Borovo Commerca, njih 115 je odvedeno u “nepoznato” i ubijeno.
Herojska borba
Borovo Naselje je tijekom Domovinskog rata postalo mjesto opjevano pričama o herojskoj borbi i nadljudskom otporu branitelja tog dijela grada. Zbog toga je hrvatska javnost pad Borova Naselja dočekala s velikom tugom. Dio heroja Borova Naselja još je danima, do 23. studenog 1991, pružao otpor razularenim četnicima i zločinačkoj srpskoj vojsci u okupiranom gradu ne mireći se sa sudbinom pada voljenog grada.
Prilikom ulaska u taj dio grada zločinci su 19. studenoga 1991. ubili 51 osobu, a 115 zarobljenika iz Borovo Commerca odveli u “nepoznatom” pravcu. Još uvijek se traga za dijelom hrvatskih branitelja i žitelja Borova Naselja koji su nestali na današnji dan 1991…Odgovore na to gdje su, sigurno ima Srbija koja ne želi surađivati i odati gdje su naši ljudi koje su njihove zvijeri odvele.
Svjedočanstvo jednog od zapovjednika Borova Naselja koje svjedoči o junaštvu branitelja tog dijela Vukovara.
Mirko Brekalo, pukovnik HV-a:
Bilo ih je odasvud: iz Vukovara, Vinkovaca, Đakova, Slavonskog Broda, Našica, Varaždina, Čakovca, Zagreba, Kraljevice, te iz Dalmacije, Like, Zagorja, Bosne i Hercegovine i dijaspore. Bili su to divni ljudi, a kao suborci neustrašivi, poznavali smo ih po imenima: Turbo, Šljoka, Krešo, Plavi, Kivi, Zolja, Drava, Grubi, Bik i drugi. Djela tih ljudi govore sama za sebe, iza njih su ostale razbijene neprijateljske snage, groblja tenkova na Trpinjskoj i Borovskoj cesti, u Hercegovačkoj, Vinogradskoj, Bosanskoj i Vinkovačkoj ulici, u Budžaku i kod Doma tehnike.
Neprijateljska strana kaže za te hrvatske borce da su provodili genocid, a u ovim redovima je bilo pored Hrvata i Srba, Mađara, Rusina i Ukrajinaca, Albanaca i drugih. Dan za danom držali su položaje, sve dok je bilo protuoklopnog oružja. Nikada se ovdje ne bi neprijatelj probio da je bilo naoružanja. Najteže je bilo kad im je na kraju trebalo reći „nemamo se čime više braniti“.
Danas se vrlo živo sjećam tih ljudi s velikom tugom u duši, kad su se pitali pogleda uprtih u nebo: „Bože, a što sada?“ Mnogi su odvedeni u nepoznato: gardisti, policajci, civili, pa i ranjenici, samo zato što su branili svoj dom. Nestale su cijele obitelji i pojedinci, kojima je uzor bio hrvatski vitez Blago Zadro. Bilježimo neka od imena da nam ostanu u trajnoj uspomeni: Robo, Vjeko, Joja, Ćićo, Neno, Veso, Sućo, Šimun, Milan, Vinko, Ante, Škutur, Božo, Tomislav, Dragec, Ružica, Sabina, Mara, Vesna, Jelena i drugi.“
(preuzeto iz knjige „Gdje su naši najmiliji?“, Zagreb, 1996, str. 19)
Zločini u Nadinu
Kao i Škabrnjane i mještani susjednog Nadina boli činjenica da za zločin u njihovu mjestu nitko nije odgovarao. I te zločine počinila je Titova JNA, službena vojska Jugoslavije koja se dičila lažnim antifašizmom, a pratnja su bili domaći četnici iz susjednih srpskih sela.
Dan nakon obilježavanja masakra u Škabrnji, svojih se žrtava prisjeća i Nadin. Na današnji dan četnici i postrojbe JNA ubili su u Nadinu 16 nevinih civila, ostale su protjerali, a kuće zapalili. Živote su izgubila i petorica branitelja, a za tri osobe još uvijek se traga…
Škabrnja i Nadin su dva velika hrvatska sela jedno do drugog koji su bili brvno u oku Srbima:
„Sedmero njih su zajedno ubili u jednom podrumu u koji su se jadni bili sklonili. To je ovde iza grada ih čovik pobio. Niko ne odgovara za to, a niko ni ne traži krivca da bi odgovara”, kazao je Grgur te dodao kako niti može oprostiti niti zaboraviti.
Neutješna je Grgurova i Stojina kći Slavka Ivković. Za majčinu je smrt i iživljavanje nad civilima doznala dan kasnije.
„To što se dogodilo ispričala nam je jedna žena, koja je preživjela i koja je svjedok. Najprije me nazvao sestrin sin i reka mi da baka neće doći. Odmah mi je slušalica ispala. Nismo je mogli niti sahraniti”, kaže Slavka kroz suze.
Neda Brzoja izgubila je toga jutra majku i sestru. Obje su ubijene u podrumu s još nekoliko mještana koji su se tamo sklonili. I Marko Čirjak također je izgubio članove obitelji.
„Četnici su mi ubili majku. Ne može se to nikada zaboraviti. Ušli su ti naši susjedi u selo i napravili pokolj”, kaže Marko.
A zločinci, četnici , pripadnici raznih srpskih zločinačkih formacija, pripadnici i zapovjednici agresorske jna koji su počinili najveće i najokrutnije zvjerske zločine zapravo su, usprkos formalnim osudama, ostali na – slobodi.
To je ona nepravda ovog srpskog agresorskog rata i bol žrtava Nadina, Škabrnje i Vukovar i njihovih najmilijih koji ih zbog neshvatljive sporosti hrvatskih institucija u osuđivanjima i privođenja pravdi srpskih koljača i zločinaca i danas žive u neizvjesnosti i iščekivanju da se barem malo brže pomaknu istraživanja te da se Srbija pritisne (a postoje razni politički alati za to!) i napokon izruči Hrvatskoj one zločince koji su bestijalno i zvjerski ubijali, klali, silovali, palili, rušili. “Nažalost, mnogi od njih su i abolirani , pa se susrećemo sa traumama hrvatskih žrtava koje prepoznaju svoje mučitelje i silovatelje, ali institucije su na to sve ili gluhe ili im nije stalo da se te zvijeri procesuira”.
Obilježena 32 tužna obljetnica
Komemorativnim skupom “Žrtva Borova naselja za Domovinu” ispred zgrade Borovo Commerca srušene u Domovinskom ratu, u čijem se podrumu nalazila pričuvna ratna bolnica, započelo je obilježavanje 32. godišnjice stradanja hrvatskih branitelja i civila te vukovarske gradske četvrti. Vijence su položila i svijeće zapalila brojna izaslanstva, među kojima i udruga Vukovarske majke. U koloni sjećanja nekoliko tisuća sudionika prošlo je gradskim ulicama do župne crkve Gospe Fatimske, gdje je služena misa zadušnica. Obilježavanje tužne godišnjice završilo je polaganjem vijenca i paljenjem svijeća podno Spomenika nestalim osobama u središtu Borova naselja te svetom misom za sve poginule i nestale.
Na facebooku se oglasio i gradonačelnik Vukovara Penava
D.K.