Na današnji dan 1793. vlasti koje su preuzele državu nakon Francuske revolucije počele su sa masovnim utapanjem živih ljudi bacanjem u rijeku Loire. Ta masovna pogubljenja utapanjem trajala su sve do veljače 1794. godine. Prvi ljudi koji su bačeni živi u rijeku Loire u gradu Nantesu bila je velika skupina od 90 katoličkih svećenika i to upravo na današnji dan.
U ovoj seriji masovnih ubojstava utapanjem ubijeno je gotovo 5000 ljudi, uključujući i cijele katoličke obitelji sa ženama i djecom. Ta nemilosrdna ubijanja nevinih ljudi revolucionari su ironično nazivali „nacionalnom kadom za kupanje“.
Bila je to direktna posljedica mržnje revolucionara prema kršćanima, crkvi i ljudima općenito. Francuska revolucija bila je duboko do neshvatljive mržnje antikatolički i antikršćanski orijentirana, pa je tzv „katolički kult“ bio javno zabranjen i nastojalo ga se zamijeniti „Kultom Razuma i Višeg Bića“, što neodoljivo podsjeća na masonski deizam.
Ubrzo nakon ovog masovnog ubojstva slijede nova: utopljena je skupina od 58 svećenika, a nakon toga 129 ljudi koje se smatralo „opasnim simpatizerima katoličanstva i neprijateljima revolucije“ .
Treće masovno bacanje vezanih ljudi u hladnu i nabujalu rijeku Loire slijedilo je pred sam Božić i tu je ubijeno oko 800 ljudi, među kojima i mnogo djece. Četvrto utapanje 29. prosinca slijedilo je nakon toga: egekutori su se iživljavali provodeći tzv. “revolucionarna vjenčanja” (još i: “revolucionarna krštenja”) – gdje bi svećenike i časne sestre skinuli do gola i potom ih vezali po dvoje, te ih tako vezane utapali.
Posljednje utapanje dogodilo se 27. veljače 1794. godine: prema službenom popisu s tog pogubljenja, među 41 pogubljenom osobom bio je 78-godišnji slijepac, 12 žena, 12 djevojaka i petnaestero djece. Od djece, petero je bilo u uzrastu do pet godina, a preostalih deset imalo je između 6 i 10 godina.
U isto vrijeme su revolucionarne vlasti u Nantesu strijeljale 3 do 3 i pol tisuće ljudi (Fusillades de Nantes, u razdoblju od prosinca 1793. do svibnja 1794. godine). Još oko 250 pogubljeno je u isto vrijeme giljlotiranjem.
Revolucionarne vlasti su terorom u Nantesu nastojale spriječiti širenje pobune u Vendeji, u pokrajini koja se prostire u susjedstvu Nantesa, gdje su svi društveni slojevi bili zajednički podigli protiv terora revolucionarnih vlasti, nakon što su ove bile zabranile katoličku vjeru, opljačkale crkve i samostane, te provele masovni i vrlo brutalni progon svećenika i časnih sestara.
Što se krije u patološkoj mržnji svih revolucionara prema kršćanima?
Doista, što se krije u mrziteljskom nagonu gotovo svih revolucija i revolucionara da s neskrivenom mržnjom ubijaju kršćane, pale njihove crkve, pljačkaju, muče svećenike, obeščašćuju časne sestre koje imaju zavjet djevičanstva, te se općenito s nepojmljivom mržnjom obaraju na kršćanske svetinje rušeći križeve, bogomolje, oskvrnjujući crkve.
Dovoljno se prisjetiti francuskih revolucionara kako su polugolu djevojku koja predstavlja božicu Razuma unijeli u stolnu crkvu i središte katolicizma Francuza katedralu Notre Dame i tamo je posjeli na sveti oltar ismijavajući raspetog Krista. Antički raskošno zamišljen kult Razuma ubrzo se pretvorio u prave orgije unutar te i drugih crkava. Na crkvene oltare penjale su se kojekakve djevojke i djevojčure koje su okruživali polupijani vojnici. U crkvama se priređuju pijanke, vodi se ljubav, prodaju sušene haringe i napici.
Oko 40 000 svećenika, prema knjizi Nikole Roščića „Revolucije razaraju Krista“ je ubijeno, deportirano ili protjerano iz Francuske. Bio je to pravi katolički holokaust u Francuskoj.
Takve iste slike viđene su kasnije mnogo puta gdje god su revolucionari prošli sa svojim revolucijama: od Oktobarske revolucije, Španjolskog građanskog rata, jugoslavenske revolucije, Garibaldija i njegovih Talijana, Ataturkovih Turaka, Meksika koji je progonio cristerose, Hitlerovih nacista u Poljskoj i Njemačkoj…svugdje ostaju ubijeni svećenici, časne sestre, vjernici, opljačkane ili spaljene crkve, logori, progoni, nasilna prisiljavanja odricanja od vjere…
Nakon ruske revolucije 1917. boljševici poduzimaju veliki progon vjernika i svećenika Ruske pravoslavne crkve promovirajući novu vjeru – državni ateizam. Desetine tisuća crkava je uništeno i opljačkano, tisuće svećenika ubijeno, čak i javnim egzekucijama, vjernici su ubijani i slani u sibirske logore, crkve pretvarane u skladišta oružja ili konjušnice.
Pretpostavlja se da je u komunizmu ubijeno oko 500.000 pravoslavnih vjernika, od kojih je gotovo desetina svećenici i monasi ruske crkve. Samo u prvim godinama nakon revolucije javno je ubijeno 28 biskupa, od kojih su neki bili svezani za kotač parobroda, ili skinuti goli i na velikom minusu i zimi polijevani do smrzavanja, javno strijeljani i dr.
Sav crkveni tisak, sjemeništa, škole su zatvoreni i zabranjeni, a preostali redovnici protjerani u polarna sjeverna područja ili Sibir. Od 1927. do 1940. broj crkava je pao sa 30 000 na svega 500 otvorenih bogomolja u cijeloj Rusiji. A već do tada je mnoštvo crkava bilo spaljeno i uništeno.
Posebna meta postaju djeca u obrazovnom sistemu komunizma koju se sistematski ispiranjima mozga i prisilom usmjerava prema novoj religiji – komunizmu i ateizmu.
Meksiko
Već u 19. stoljeću pod utjecajem „vjetrova“ francuske revolucije Meksiko počinje progone kršćana i konfiskaciju crkvene zemlje, a sve je kulminiralo nakon Meksičke revolucije koja je bila, općepoznato, pod snažnim utjecajem masonerije. To se zbilo početkom 20. stoljeća: dolazi do zabrane javnih bogoslužja i ceremonija, zabrane nošenja habita u javnosti, zabrana služenja sakramenata, gubitka civilnih i građanskih prava crkvenih osoba, oduzimanja imovine.
Nakon toga 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, dakle u generaciji naših djedova i baka, socijalistička vlada Meksika (prva zemlja u kojoj je komunistički SSSR otvorio veleposlanstvo) počinje progone i ubijanja kršćana. Stvara se narodni otpor stanovništva poznat pod imenom Rat cristerosa – ratnika za Krista koji su pružali otpor bezbožnoj vlasti i ubijanjima. Bio je to još jedan od krvavih građanskih ratova na tlu katoličkih zemalja (uz pravoslavnu Rusiju), nepoznatog drugim europskim ili prekooceanskim nekatoličkim zemljama.
Većina kristerosa umrla je kličući: „Živio Krist Kralj! Živjela Naša Gospa od Guadalupea!“
Španjolska
Španjolski građanski rat često se shvaća u javnosti pomalo jednostrano sa stanovišta ideološkog tumačenja povijesti koje smo imali u komunizmu.
Naime, usprkos tome što nosi neslavnu titulu diktatora, poput svih fašističkih ili komunističkih vođa, Francisco Franco spasio je Španjolsku od komunističke strahovlade i terora koji je počeo davno prije pojave generala Franca. Dok se o Francovim zločinima sve zna već desetinama godina, mnogobrojniji i masovniji zločini komunista i anarhista u Španjolskoj ostali su namjerno nepoznati javnosti.
Termin koji označava zločine komunista, anarhista i ljevičara u Španjolskoj je poznat kao „Terror Rojo“ (Crveni teror). Taj teror uključuje ubijanje desetina tisuća katolika koji nisu htjeli podržati „crveni teror“, a procjena se kreće o 40.000 pa čak do 70.000 ljudi. Surovo je ubijeno čak 7.000 katoličkih svećenika i časnih sestara, od kojih 13 biskupa.
U Barceloni su zapaljene sve crkve osim katedrale , njih čak 58, a slično je bilo i drugdje diljem zemlje gdje su republikanci preuzeli vlast, osobito u dijelu gdje su dominirali komunisti i anarhisti.
Katolici su bili uvjereni da je nasilje planski usmjereno direktno protiv njih i smatrali su „planiranim i programiranim progonom Crkve i kršćana do najmanjeg detalja“. Kao primjer su dokumentirali i podnijeli parlamentu izvješće prije početka građanskog rata da je u vrijeme republikanske vlade zabilježeno u svega mjesec i pol dana „199 napada na crkvene osobe, od kojih 36 u samim crkvama, kao i 136 paljevina ili podmetanja bombi pod crkve“. U tih mjesec i malo više dana prije početka rata ubijeno je 74 crkvene osobe, a 345 ranjeno.
U vrijeme revolucije događali su se brutalni zločini nad svećenicima: kastracije i guranje spolovila u usta, silovanja časnih sestara prije egzekucije, javno ubijanje biskupa Manuela Basulta u Granadi pred masom od tisuća ljudi, javne parodije ismijavanja Krista i njegovog raspeća, zatvaranje doslovno svih crkava u mjestima pod vlašću republikanaca, prisiljavanje ljudi da jedu svoje krunice (kao i u Domovisnkom ratu op.), palež crkava širom svih teritorija koje su držali republikanci, bacanja svećenika razjarenim bikovima i dr.
Ovaj teror u Španjolskoj poznat je kao najveći i najnasilniji progon katolika i kršćana u povijesti Zapada, veći po intenzitetu čak i od Francuske revolucije. Ne zaboravimo, bilo je to nedavno: još i danas žive mnogi koji su živjeli u vrijeme ovih strahota i progona kršćana u Europi.
Njemačka
Kao i za Španjolsku i Rusiju, malo ljudi zna da su kršćanstvo i Katolička crkva bili jedni od glavnih meta progona nacista. Vjerojatno se malo zna i o progonu katolika u Hrvatskoj izvan granica naše zemlje, pa naš narod zasigurno razumije iskustveno o čemu se tu radi.
Istina je slijedeća: tisuće istinskih pravovjernih katolika muškaraca, žena i djece umrlo je u koncentracijskim logorima, mučenjima Gestapa ili na poljima i selima diljem Europe suprotstavljajući se jednom od najgorih režima u povijesti svijeta.
Godine 1933., davno prije rata i odmah po dolasku na vlast, Herman Goring zabranjuje sve katoličke tiskovine u Kolnu i zahtijeva da se svi katolici isključe i izbace iz politike.
Uskoro dolazi i do zabrana svih katoličkih i drugih stranaka, a počinju masovna uhićenja svećenika. Stotine njih je uhićeno jer su govorili protiv totalitarističkih postupaka nacista i progona Židova. Tisuće članova Katoličke Centrističke Stranke (BVP) je završilo u zatvorima i logorima, a istaknuti katolici dolaze pod veliki pritisak režima.
Promidžba protiv katolika postala je opća, a ubojstvo predsjednika Katoličke akcije Erich Klausenera 1934. bilo je ulje na vatru. Katolici su živjeli u atmosferi straha, antikatoličke promidžbe i praktičkog skrivanja pred Gestapom u strahu od izgovorene riječi. Dolazak Josepha Goebbelsa na čelo Ministarstva promidžbe značio je i kraj katoličkih publikacija, novina i knjiga.
Godine 1935. zabranjuju se sve javne manifestacije katoličke mladeži, a njemački katolici se obeshrabruju da djecu šalju u katoličke škole. Preko 10 000 katoličkih škola je zatvoreno!
Svećenici, redovnici i časne sestre postaju meta nacista, kao i dio protestantskog svećeništva. Omalovažavanja, lažne optužbe za kriminal, perverziju i otpad, postaju dio medijske i političke svakodnevnice. 1935. i 1936. stotine svećenika, redovnika, laika žena i muškaraca je uhićeno, lažno optuženo za seksualne perverzije, pedofiliju i homoseksualnost, zlostavljanje djece.
Godine 1939. počinje invazija nacista na Poljsku i cijelu Europu. Njemačka postaje veliki zatvor i mjesto terora, a katolici Poljske, Mađarske, Češke, Francuske i Njemačke dolaze pod udar zbog kritike nacizma, pomaganja Židovima ili jednostavnog odbijanja micanja križeva iz škola. Torture, uhićenja, represije, smrtne presude rasle su prema kraju rata i konačnom kolapsu nacizma.
Poljska je bila na osobiti način na udaru nacista. Između 1939. i 1945. 1.5 milijun Poljaka je otjerano u radne i koncentracijske logore. Želeći uništiti poljsku katoličku kulturu Nijemci su zatvorili sveučilišta, škole, muzeje, knjižnice i znanstvene centre.
Između 1939. i 1945. nacisti su ubili preko 3.000 poljskih svećenika, od toga 1992 u koncentracijskim logorima.
Koncentracijski kamp Dachau bio je mjesto gdje su ubijeni mnogi katolički svećenici. Od 2720 vjerskih osoba zatvorenih u taj logor, 2579 bili su katolički svećenici (95%), kao i veliki broj posvećenih laika i vjernika. Većina su bili poljski svećenici, ali bio je i veliki broj svećenika Nijemaca. Postojao je tzv. „svećenički blok“ u tom logoru.
Mnogi su svećenici bili i u Auschwitzu, a preko 300 ih je pogubljeno u Sachsenhausenu, 780 u Mauthausenu i 5.000 u Buchenwaldu. Ovaj broj ne uključuje svećenike koji su umrli pri transportu ili izvan logora.
Turska
Mladoturska revolucija Kemala paše Ataturka, člana masonske lože u Solunu, dovela je do progona velikog broja kršćana na području Male Azije gdje su živjeli gotovo od početka kršćanstva. Ukupan broj žrtava revolucije procjenjuje se na 3.4 milijuna ljudi, u koji je uključen i genocid nad jednim cijelim narodom – ubijanje 1.5 milijuna kršćanskih Armenaca. Osim toga, turski revolucionari su ubili ili uništili oko 750.000 sirijskih kršćana, 900.000 pravoslavnih Grka, 250.000 libanonskih kršćana, te druge kršćanske grupacije u zemlji kao gruzijske pravoslavne kršćane.
Važno je istaknuti da se radi o područjima gdje su kršćani živjeli još od prvih vremena, gotovo od apostola.
Kada bi sada nastavili pisati o strašnim progonima, ubijanjima kršćana od strane revolucionarnih vlasti u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Rumunjskoj, Italiji, Poljskoj, Ukrajini i drugdje, dobila bi se slika donedavno prešućivane istine – najveća meta revolucija su kršćanski vjernici i njihov svećenstvo.
Sva ta ubijanja, nasilje, progoni i mržnja činjena je u ime tri lažne fraze: napredak, sloboda i bolji novi svijet. Laž je svoju „istinu“ umotala u crvenu krv i tamu duše. Iza nje ostali su milijuni ubijenih nevinih kršćana – žrtava „velikih i slavnih“ revolucija.
Jedna od najvećih i najkrvavijih revolucija, uprljanja krvlju nevinih ljudi, bila je upravo Oktobarska revolucija koju su besramnici na Filozofskom fakultetu obilježili postavljanjem crvenih zastava niti ne shvaćajući da se crvene od – krvi njihovih žrtava.